Iz Sarajeva sam najprije okrenuo prema Kreševu, kamo vodi osmosatni podnošljiv put koji kod stražarnice Kobilja Glava napušta glavnu cestu.
Kreševo leži s obje strane Kreševke koja nastaje ovdje iz pritoka Vrela, Kostajnica i Kojsina, u dolini suženoj planinama s tri strane te broji 2500 stanovnika u 372 katoličke i 47 turskih kuća. Zapadno od gradića uzdiže se na brežuljku zasađenom lipama i bukvama samostan sv. Katarine, zaklada posljednje bosanske kraljice Katarine, kćeri hercega od sv. Sabe, koji je u crkvenoj povijesti Bosne poznat po svom otpadništvu od Rimske crkve i prelasku u sektu katara. Dvorac koji se nalazi pola sata zapadno od Kreševa bio je i sam sjedište vrhovnog pontifeksa ove sekte, koju katoličke vlasti često pogrešno nazivaju patarenima.
Grad i njegova okolica od davnina nisu ništa manje prometni zahvaljujući rudnicima. Kršćani su svi ili rudari ili metalci. Do sada se preferirala industrija željeza. Uobičajeni navod da se u blizini nalaze bogati rudnici zlata nije potvrđen u novijim rudarskim istraživanjima. S druge strane, bogata nalazišta sinje rude koja sadrži antimon i srebro otkrivena su zaslugom njemačkog zemljaka, inženjera Conrada, u čijoj sam stručnoj pratnji obišao neke od okolnih rudnika. Ove srebrne rude protežu se kod Kreševa u dužini od oko 4 sata u smjeru SZ prema JI, u teškim baritnim žilama između glinenog škriljevca i vapnenca u tolikoj količini da je do danas potvrđeno njihovo nalazište u oko 30 majdana blizu površine. Provedene analize pokazale su prosječnu koncentraciju od 0,30 pCt. srebra i 25 pCt. bakra.
U neposrednoj okolini Kreševa posjetio sam majdane Fratra, Vranka, Kojsina i Sutinovac, a sutradan smo odjahali do planine Inač, gdje je pored desetak oronulih starih okna nedavno stručno izgrađeno jedno za eksploataciju nalazišta rude cinobera i žive. Ušli smo unutra; stijena u kojoj je nalazi žila cinobera je između kalcita i smeđeg ugljena; prosječna koncentracija žive je 15 pCt. rude; neki čisti primjerci poslani na parišku izložbu sadržavali su do 85 pCt. Put do Inača preko Kojsine vrijedio je i u geografskom odnosu radi prve orijentacije u ovom moru planina.1)
S visoravni, ½ sata prije rudnika žive, pruža se širok pogled, s jedne strane na planinu Zec prema zapadu, jugo-jugozapadno do nezgrapnog masiva Bitovinje i dalje preko Lopate i Ruda planine, istočno se prostire šumom bogat Igman s dva stjenovita vrha, sjeveroistočno se otvara panorama prema Sarajevskom polju, a prema sjeverozapadu se dugo prati korito Lepenice. Izvori visoravni teku dijelom u Dusinu, a dijelom u Kreševku. U dolinu Dusine bogate željezom vodi utabana staza, jer se otamo nabavlja željezo za kreševske radionice. U dolini Dusine nalazi se preko tuceta rudnika željeza i kovačija. S Inača sam se vratio dolinom Markanovac u podnožju Ruda planine.
Posjetio sam i Fojnicu, gdje naseljavanje franjevaca u velikom, novosagrađenom samostanu svakako nije bilo slučajno uz najbogatije rudnike. Samostan sv. Duha dominira cijelom dolinom s brijega koji se uzdiže na desnoj obali Fojnice, u kojoj gradić pitoreskno vijuga između zelenih livada, vrtova i polja u dva okruga, jednom turskom i jednom katoličkom. Vrlo bogata i za Bosnu raskošna jest samostanska crkva, koja je stoljećima skupljala najdragocjenije blago franjevaca. Čak i istraživač spomenika njemačke industrije i umjetnosti srednjovjekovlja ne bi otišao odavde praznih ruku; barem sam na škropionici od kovanog srebra, oko središnjeg polja koje prikazuje sveca s golubom, prepoznao njemački natpis s četiri ponavljanja riječi:
DER. I. N: FRIEDGEh: WART
Redovnici su najčešće vrlo neuki i sirovi; značajna iznimka je fra Ivan Jurić (Giovanni Jurich), ranije profesor filozofije u Milanu, a također je temeljito studirao njemačke filozofe. – Obrtnička djelatnost u Fojnici se uglavnom proteže na kovanje oružja, izradu potkova, čavala, brava i drugih željeznih radova. Nedavno su i na obližnjoj planini Zec otkriveni rudnici srebra, iz kojih se u vremenima kada još nije bio poznat barut, morao dobivati veliki prinos, budući da se stijenje posvuda eksploatiralo klinovima. – O geološkoj formaciji područja gosp. Conrad iznosi sljedeće:
„Substruktura područja od rijeke Fojnice do Rijeke sastoji se uglavnom od glinenog škriljevca sive, zelenkaste i plavkaste nijanse. Na sjevernim i zapadnim rubovima kod Šćita i Zeca pretežno se nalaze stariji kristalični škriljevci; u dolini Prokosa pojavljuje se prošarani gnajs, rjeđa je grauvaka i talk škriljavac. Vapnenci, ponekad u obliku dolomita, često su taloženi u velikim masama na škriljevcima. Cijelo područje prošarano je mnoštvom više ili manje moćnih teških baritnih žila, koje uvijek nose sinju rudu koja sadrži antimon te bakrene rude. Prosječna koncentracija je 0,1 – 0,5 pCt. srebra, 25-40 pCt. bakra.“
Fojnica je sjedište mudira (upravitelja) i administrativno središte cijeloga gorja.
Od Fojnice sam skrenuo prema dolini Vrbasa preko planinskog masiva koji potonjeg dijeli od porječja Bosne. Sljedeći cilj putovanja bio je Skoplje ili Gornji Vakuf (tur. Vakf-i-bala).
Promet između dvaju naselja i dolina vrlo je slab te stoga samo nekolicina planinskih staza vodi preko ovog planinskog lanca. Jedna, najjužnija, ide preko sjevernih padina Zeca do izvora Vrbasa za 10 sati do G. Vakufa. Druga je ona ucrtana na Roskiewiczevoj mapi, koja za 8 sati dolazi u dno doline Vrbasa prolazeći planinama Zec i Stražica, a zatim u dolinu kroz lijepu borovu šumu. Treća staza, koju sam odabrao, nalazi se sjevernije i prelazi se za 9 sati. Kreće iz Fojnice najprije sat vremena uz dolinu lijevom obalom Željeznice, dotiče 2 kovačnice čija se ruda vadi iz obližnje jame, odvaja se desno od puta prema Stražici, u kotlini gdje se sastaje nekoliko potoka, od kojih se najpoznatiji lokalno naziva Jezernica i izvire iz jezera.
Visoko gore s lijeve strane ostaje raštrkano selo Mujaković, desno se kasnije vidi Prokos. Gusta listopadna šuma, ponad nje crnogorična šuma, prekriva visove s obje strane. Padina kojom se nastavljamo penjati nosi ime Staro Selo, ali nema ni traga naseljima. Još sat vremena mogu se vidjeti Zec i Stražica, čiji su obronci još obilato prekriveni snijegom. Zatim se planine sve više približavaju, a šume postaj sve gušća, planinske se vode obrušavaju preko moćnih litica i ne ostavljaju prostora za stazu na svom rubu. U dobru i zlu morate se uspeti do izbočine koja se strmo poprečuje pred dolinom i zove se Belakovac. Djelomice mekano i sklisko, djelomice šljunkom posuto tlo otežava uspon, osobiti nakon sinoćnje kiše. Nakon 2 ¾ sata (od Fojnice) stigli smo do čistine gdje se najedanput smanjuje šumska vegetacija. Podloge sa slabim rastom trave, ali posebice guste sa širokolisnim Rumex arifolius (zvan šćavlika), čine okupljalište stada Prokosa i drugih sela, koja ovdje provode ljeto; neke planinske kolibe nude oskudan smještaj ženama i djeci koji ih čekaju. Gorje postaje sve više ogoljeno, na kraju se pojavljuju samo skupine patuljastih borova koji su vidno opterećeni silinom snijega žalosno se uvijajući po tlu i tvoreći svojom tamnozelenom bojom blještavi kontrast snježnim poljima, koja još prekrivaju cijeli vrh planine. Tamo gdje se snijeg otopio, obilje cvijeća okružuje kanaliće i grebene planine, a posebice sam primijetio Gentiana excisa s upadljivo velikim cvjetovima i tamnoplavo-zelenom bojom. Ovdje također u dubokoj kotlini, okruženo s nekoliko jela, nalazi se ljupko planinsko jezerce, iz čijeg nedokučivog ponora otječe Jezernica prema istoku preko strme kaskade. Pogled postaje slobodniji i ugodniji čim se uspne na kosu pola sata iznad jezera.
Ukupni naziv gorja u smjeru JI prema SZ, koje se nadovezuje na Zec, je Vranica. Viši južni dio nosi posebno ime Stražica, a karakteriziraju ga goli vrhovi koji su osniježeni do konca srpnja, ispred sjevernog nižeg i do vrhova šumotivog Šćita. Na jugozapadnom obronku potonjega vidi se seljačko gospodarstvo Sebešić u čijoj su blizini nedavno otkrivena bogata nalazišta željeza. Sjeveroistočno i istočno od Sćita otvara se široka panorama nad Travnikom, sijekući planine gotovo pravocrtno na obzoru bez istaknutih vrhova, koju sam na krajnjem rubu nadvisuje masiv koji su mi označili kao Vučja planina. Viši vrhovi Stražice prekrivaju Zec, a s druge strane jasno se južno raspoznaju nazubljeni, još snijegom prekriveni lanci hercegovačkih planina, osobito Vranica, tako da mi se pri ovom razgledavanju javila sumnja u pogledu Raduše koju je također Roskiewicz označio s 5500 stopa, koja bi, ako postoji, morala ovdje nužno ometati pogled.
Na zapadu se Stražica nastavlja uzdizati na otprilike istoj visini, tako da se nakon dvosatnog hoda s kose još uvijek ne primjećuje osjetan spust. Staza kojom sam krenuo, nakon što sam prešao preko puta koji se mnogo brže spuštao u šumoviti klanac i ostavio ga s lijeve strane, vijugala je niz padine koje su obarale prema jugozapadu, bogate travom i cvijećem, niže borovinom te su me mnogome podsjetile na štajerske Alpe.
Da mi je moj vodič na ovoj stazi, kojom očito još nije kročio ni jedan putnik, želio uštedjeti sate postupnog silaska, što svakako ima i svoju neugodnu stranu, jer se mali bosanski konji doduše penju posvuda sa zadivljujućom sigurnošću i spretnošću, ali zato nizbrdo pouzdanije očekuju da jahač sjaše i pusti ih da samo idu; tako se neizbježni silazak pokazao tim iznenadnijim i strmijim. Zastali smo izašavši iz smrekove šume beznadno opustošene vjetrom i ljudskim rukama, nakon gotovo sedam sati jahanja od Fojnice, visoko na rubu doline Vrbasa, koja se satima vidi na sjeverozapad, pred nama cilj dnevnog putovanja Gornje Skopje. Bilo je potrebno više do 1 ½ sat za spuštanje vrlo strmim cik-cak zavojima za dolazak u nizinu; tako da sam bio suglasan s kavasom u pratnji da na našim raznolikim putovanjima, ne samo u Bosni, nego u cijeloj europskoj i azijskoj Turskoj, nikada nisam vidio strmiju stazu jednake dužine. Karakteristična slika koju Roskiewicz prikazuje na mapi za ovu formaciju, tako što Vranicu takvom strminom spušta prema dolini Vrbasa, utoliko je posve vjerna prirodi; samo je pogled na JI također ovdje potpuno slobodan i nastavak Zeca u južnom zavoju pod imenom Raduša sigurno pogrešno preuzet iz starijih netočnih podataka.
Ono što mi se također iz ptičje perspektive sa značajne visine činilo kao dolina pokazalo se do mjesta kao valovito brežuljkasto područje puno guste šikare. Ovaj niz brežuljaka počinje kod Krupe, malog sela stisnutog u kutu, u čijoj se blizini nalaze neobični ostaci starog rudnika. O tome u listu „Bosanski vjestnik“ iz 1866., broj 26, piše rudarski inženjer Conrad, koji ga je nedavno pobliže istražio:
„Planina Radovan sadrži više zlatonosnih kvarcnih žila, koje su do sada ostale potpuno netaknute, dok je u području između Gornjeg Vakufa i Fojnice na planinama Vranica i Rosinj u rimskom razdoblju radio vrlo značajan rudnik zlata. Iz ostataka ovog rudnika jasno se vidi da je čisto zlato bilo sadržano u proizvodima raspadanja, naime u smeđoj željeznoj rudi formiranoj od pirita te u naslagama koje su nastale iz razbijene i poplavama odnesene planinske mase. Ovo je uglavnom slučaj kod Crvene zemlje, Zlatnog guvna itd., gdje su još uvijek ogromni brežuljci od ispiranja koji imaju oker-crvenu boju od pratećeg željeza. U Crvenoj zemlji još se može vidjeti brežuljak visine 80 stopa, širine od najmanje 150 stopa i dužine od 400 stopa. Na padini planine Rosinj (1 sat sjeveroistočno od Gornjeg Vakufa kod Krupe) ima nekoliko stotina jamica veće ili manje dubine, koje međusobno pokazuju stalan smjer zlatnih žila koje se tamo pojavljuju i dokumentiraju ogromnu aktivnost u kopanju zlata. –
Gorje se sastoji od glinenog škriljevca, čiji slojevi na grebenu Rosinja izlaze na površinu u gotovo okomitom položaju; taj glineni škriljevac je tu i tamo prekriven gustim vapnencem i, gdje su zlatne žile, prošaran dijabazom i kvarcnim žilama.“
Posjetio sam dvije od tih starih jama od kojih je jedna bila toliko isprana mlinskim potokom koji se obrušavao u i pored nje da je bila neprohodna; druga na niskoj dubini ide na dionici na čijim stijenkama se još uvijek jasno uočava da iskapanje stijene nije izvršeno miniranjem već krampanjem, iz čega se može zaključiti da starost jama seže u vrijeme kada se barut još nije koristio.
O epohi ondašnjeg rada ne usuđujem se ništa daljnje i konkretnije govoriti; jer iako se zna da je još u rimsko doba Bosna isporučivala značajne količine zlata, nije isključena mogućnost da je isto rudarstvo cvjetalo sve do vremena prije turskih osvajanja, budući da se npr. u Diplomi iz godine 1459.2) spominje kraljevski viši nadzornik za rudarstvo pod najuglednijim dvorskim upraviteljem kralja Stjepana Tomaševića, bilješka – i koliko znam jedina – koja dokazuje da rudarstvo pod bosanskim banovima ni u kom slučaju nije bilo zanemareno.
Conradovoj pretpostavci da se doista radi o ostacima iz starorimskog doba sada bi moglo u prilog ići sljedeće: pola sata istočno od jama kod Krupe nalazi se malo selo Vrse uz šumski potok u čijem se koritu nakon prošle poplave navodno i sada često pronalaze rimski novčići. Jedan stanovnik sela me uvjeravao da su jedanput našli oko 500 srebrnjaka, a da svako proljeće djevojke iz sela tamo tražile srebrnjake od kojih su izrađivale svoje naušnice i drugi nakit. Nažalost, niti jedan pronađeni komad nisam uspio vidjeti kako bih utvrdio podrijetlo i starost, a čudno zvuči podatak mog kazivača da novčići obično nose Konstantinovo ime i da nisu okrugli već duguljasti. Bilo kako bilo, ovi lokaliteti zaslužuju određenu pozornost za ponovno pronalaženje drevnih rimskih cesta u Bosni, među kojima se čini da je glavna cesta od Salone do Servicija po svemu sudeći djelomice slijedila dolinu Vrbasa i možda, iz pravca Delminija, prelazila u nju na ovoj točki. U međuvremenu ništa više nije poznato o arhitektonskim starinama na ovom području. Ruševina Bistrice, 1 sat sjeverno od Gornjeg Vakufa, u narodu zvana Bijela crkva, nekadašnja je katolička crkva; nekoliko velikih nadgrobnih spomenika u polju između Gornjeg Vakufa i Paloča pripadaju onim bezobličnim spomenicima slavenske prošlosti lišenih umjetnosti, kojih ima svuda po Bosni.
Gornji Vakuf ili Gornje Skopje naziva se „gornjim“ za razliku od Donjeg Skopja smještenog na sjeveru, niz dolinu, koji je nekoć bio sjedište paše. Oba mjesta svoje tursko ime Vakuf (slavenski iskvareno u Vakup) zahvaljuju okolnosti da je veliki dio posjeda zemlje džamijsko dobro. Općenito je plodna i zabačena dolina Vrbasa glavno sjedište stare aristokracije u zemlji koja je prešla na islam, a na ovom potezu živi više od 500 begova. Gornje Skopje ima mješovito stanovništvo muhamednaca i katolika, prvi imaju 4 džamije i 180 kuća, a drugi 67 obitelji. Župi o kojoj skrbe 4 franjevca pripadaju i okolna sela s oko 400 duša. Kršćansko pučanstvo većinom služi kao kmet turskim begovima; u gradu, koji je trenutno sjedište mudira, uglavnom se bave tkalačkim zanatom i izrađuju tkanine od kozje dlake. Poznati ukras mjesta je toranj sa satom i zvonom koje daleko odzvanja, a koji je upravo otkucavao 12. večernji sat kada sam prešao Vrbas, da bih na drugoj strani čistom, širokom ulicom došao do župe na krajnjem rubu mjesta. U sumrak sam se u šetnji orijentirao o položaju i nazivima okolnih sela.
Od većeg geografskog interesa mi je bilo riješiti nedoumice o planini Raduša, koja je na JI Gornjeg Vakufa kako kod Roskiewicza, tako i na rukopisnoj skici C. Saxa zabilježena sa značajnom visinom od 5500 stopa. Taj cijeli gorski niz ne postoji u takvoj visini; prava planina Raduša nalazi se na ZJZ od Gornjeg Skopja, gdje se sljedećega dana mogla nekoliko puta vidjeti najviša točka Raduški Kamen na udaljenosti od pribl. 5 sati desno od moga puta. Vodič je također napomenuo da postoje rudnici soli i planinsko jezero (Jezero). S druge strane se, (vjerojatno zamjenom sa selom Batuša), polukrug planina pogrešno nazvan Raduša, koji ograničava gornju dolinu Vrbasa na JI, masivni gorski potez koji se valovito obara u smjeru Prozora, može udobno proći i pregledati s viših točaka; skupno se naziva Sajina; preko nje vodi uobičajeni put do Prozora za 4 sata od Skopja, za 8 sati od Fojnice. Potoci djelomice teku k Vrbasu, djelomice k Rami.
- U velikoj količini buja na visoravni: Lilium pyrenaicum, Gentiana verna, Laserpitium marginatum, Fragoria vesca.
- Vidi Schimek Povijest Bosne, s. 137.
Iz knjige: Otto Blau, Reisen in BiH, 1877. / Preveo: Ivica Petrović