Rama

Dolina Rame bila je sljedeći cilj moga putovanja, kako zbog geografskog tako i povijesnog interesa, budući da su po njoj ugarski i bosanski kraljevi nosili naslov Rex Ramae, koji je prvi put prihvatio Bela II. 1183. godine.

S obzirom na selo Paloč koje se nalazi u tri raštrkane četvrti na drugoj strani ruba doline, ponad kojega se vidi Raduša,  put vodi preko blago uzdižućih brežuljaka do Pidriša, seoca okruženog plodnim oranicama u čijoj blizini se nalazi veliko groblje sa staroslavenskim nadgrobnim spomenicima dajući zaključiti da je to nekoć bilo važnije naselje. Uostalom, tijekom prvih sat i pol hoda od Skopja, krajolik ima onu beznačajnu fizionomiju neobrađenih, šikarom obraslih brežuljaka punih škriljevca, koji nema ni prošlost, ni sadašnjost ni budućnost za razvoj zemlje, sve dok se ne dođe u dolinu potočića Trlica koji pokreće nekoliko turbinskih mlinica i teče sjeveroistočno do Vrbasa. Dalje gore prihvaća Vileški potok koji svoj naziv dijeli s veličanstvenom bukovom šumom (Vilinska šuma), kroz koju put traje više od sat vremena i dotiče izvor gdje žive šumske vile i gdje su svoje čudesne ljekovite moći prema pučkoj legendi odložile u vodu. Voda je bila doista izvrsna i šuma jedna od najljepših na koje sam naišao u Bosni, a posebice manje opustošena nego što su šume ovdje na kopnu, vjerojatno jer trgovina drvetom u ovim zabačenim područjima još nije pronašla putove za odvoz. Samo su pernati stanovnici ovog carstva sjena odavali višeglasnim koncertom dubokog, dalekozvučnog gúrugú-gú-gú velikog goluba grivnjaša do cvrkuta crvendaća da ovdje provode neometanu vladavinu. Nakon prolaska kroza šumu izlazi se na otvorenu vodom siromašnu visoravan, Draževo, malo kultiviranu i, kako se priča, nenaseljenu zbog oštrih snježnih oluja zimi. Duga je više od sat vremena i nastavlja dalje u luku prema jugoistoku. Prvi pogled na dolinu Rame pruža se nakon trosatnog jahanja iz G. Skopja.

Vran planina viša od 6000 stopa ograničava pozadinu na jugu; nazubljeni stjenoviti vrhovi i duboko spušteni snijeg u klancima karakteriziraju je na isti način kao i cijeli lanac od Duvna do iza Konjica. Niža predgorja zatvaraju kotlinu s tri strane koja tvori područje gornje Rame. Na SZ rubu kotline izvire Rama kod sela Varvara, proteže se zatim duž južnog ruba doline i ubrzo nestaje iza planine s dva vrha koja razdvaja dolinu Prozora od korita Rame, potom ostaje u uskom koritu do mjesta Duge, gdje s lijeva prihvaća Dušnicu i gdje završava župa srednje Rame, a s čije druge strane Donja Rama opet tvori kotlinsko područje. Cijeli tok Rame do ušća u Neretvu kod Ustirame navodi se u duljini od 6 sati.¹⁾ Kako bi se najprije ocrtala panorama Gornje Rame, na prvi se pogled vidi da dolina Rame klimatski više ne pripada pravoj Bosni, nego je srodnija hercegovačkoj prirodi, jer dok u Bosni, a osobito u dolini Vrbasa, žito nije bilo ni u cvatu, žetva je već bila u punom jeku u dolini Rame, ostavljajući djelomice za sobom žuta strništa, djelomice čekajući samo na skupljače desetine kako bi mlatili plodove. Gorske padine više nisu prekrivene bujnom travom bosanskih ljetovališta, nego su iz vodom siromašnog tla te na ivicama isušenih kanala oskudno nicali grmlje i bilje toplije zone, pri čemu su upadljivi bili grmovi Salvia officinalis. Na rubovima doline nalazi se ukrug više od desetak sela, gotovo u središtu, ¼ sata sjeverno od sela Proslap, nalazi se katolička župa i crkva Sćit.

Stigao sam tamo oko podneva, baš kad je misa završavala i imao sam zadovoljstvo vidjeti cijelo kršćansko seosko stanovništvo okupljeno u svečanom ruhu povodom blagdana Tijelova (20. lipnja). Tipičan izgled muškaraca i žena, kao i nošnja, odmah daju prepoznati osebujnu nijansu hercegovačkog pučanstva. Tamni južnjački ten, goruće crne oči i crna kosa, više široka nego vitka figura, jednolika smeđa i bijela odjeća, pokrivala za glavu koja zasjenjuju lice podsjećajući na Italiju, oštro odskaču od habitusa stanovništva Bosne. Ramski krajolik ponosi se s dvije osobitosti: pučanstvo osigurava ručnim radom sve što mu je potrebno za odjeću, naime lanenu tkaninu donjeg rublja te grubu tkaninu (sukno) koja se nosi preko te nitko ne smije na sebi nositi komad stranoga platna, i drugo; nijedan kršćanin istočnjačke (srpske) crkve ne smije živjeti u cijeloj Rami: kad bi se takav usudio tamo nastaniti, odmah bi se, kako se kaže, „jako nasekirao.“ Stanovništvo je 2/5 muhamedansko i 3/5 katoličko. Prema pouzdanim izvorima, u Gornjoj Rami živi 3000, u Srednjoj Rami 1000, u Donjoj Rami 880 katolika, a na cijelom području 3470 muhamedanaca. Među muhamedanskim selima u Gornjoj Rami posebice je poznato Kopčić. Ime je dobilo po staroj plemićkoj obitelji čiji je poglavar u vrijeme turskih osvajanja dobio od sultana Mehmeda privilegiju da njemu i njegovim potomcima pripadnu svi prihodi od tako velike površine zemlje koju je mogao obići u jednom danu na svom konju. Legenda govori da je krenuo iz Duvna i stigao do izvora Rame. Dašćući konj nije htio dalje: starica koja je sjedila na izvoru savjetovala je jahaču na njegov upit što da učini, – neka pusti konja da pije koliko god želi. No, nakon prvih gutljaja konj se srušio mrtav, a budući da jahač nije objahao predio u smislu velike privilegije, Kopčići su dobili samo prihode od sela koja leže s obje strane puta od Duvna od Rame te ih primaju i danas. Njihovo je sjedište selo Kopčić, međutim, broj potomaka onoga plemića toliko se povećao da sada žive u krajnjoj bijedi i moraju pribjegavati ne samo obrađivanju polja u znoju lica svoga, nego čak i prosjačenju. Kao plemenita njihova osobina se čak i u ovoj bijedi hvali da nijedan gost ne smije ući u selo ili u kuću Kopčića, a da ne bude tri dana besplatno ugošćen i nahranjen.

Glavna naselja kotline Gornje Rame su počevši istočno od izvora, na sljedećim udaljenostima od Sćita:

Ne postoji posebno mjesto koje se zove Rama, također nije poznato ništa o takvoj ruševini. Jednako malo se ostvarila moja nada da ću u ovoj dolini pronaći tragove rimskog prometa, iako jedna od glavnih cesta iz Duvna, koje je udaljeno 8 sati od Šćita, vodi dolinom Rame u Bosnu.

Zbog skučenosti doline Rame u srednjem dijelu, put koji u nastavku slijedim vodi do gradića Prozora, glavnog mjesta cijeloga kraja. Nekada sjedište zasebnog mudira, sada je dio okruga Gornje Skopje, novina s kojom domaći nisu baš zadovoljni jer sada moraju odlaziti na sud udaljen mnogo sati. Stanovništvo mjesta je muhamedansko izuzev 6 katoličkih obitelji i iznosi 1250 duša, među kojima su samo 2 koji govore turski; svi ostali inzistiraju na čistoći svog slavenskog materinskog jezika. Dijalekt u Rami blizak je hercegovačkom, ali ima posebnosti kao npr. čest prijelaz početnog k u h, sažimanje t u tj (ć) i dr. Najveća znamenitost u Prozoru je stara tvrđava, koja se uzdiže u blizini mjesta okruženoga s tri strane vrlo strmim planinama. Današnje ruševine sastoje se od dvokatne polukružne kule, čiji se ulaz ne vidi izvana, ali je prema narodnim pričama napravljen podzemno kroz podrumski prolaz iz tvrđave, te ruševina prostrane tvrđave. Bila je to nekoć čvrsta tvrđava Studenac koja se često spominje u bosanskoj povijesti, a po svoj je prilici bila i kraljevski dvor Rame. Predaja kazuje da je ovdje stolovala posljednja bosanska kraljica koja se branila od Turaka sve dok se nisu uz pomoć ljestava izvana popeli na kulu i probili kroz krov. Zatim je sa svojim blagom pobjegla u podzemne odaje i tamo je zatrpana. Posljednji potez nije povijesni, jer je, kao što je poznato, kraljica pobjegla od Turaka; ali ostatak legende temelji se na okolnosti da su na jednoj strani kule još vidljive rupe do vrha, kao da su tu zabijeni stupići za pričvršćivanje ljestava. Na zapadnom podnožju brda uokolo se protežu skupine kuća u četiri četvrti s četiri džamije. Lokacija nije u nizini doline Rame kao što pokazuje Roskiewiczeva karta, nego između blisko spojenih i djelomice strmih brežuljaka, visoko iznad korita potoka koji teče u Dušnicu.

Još više u gorju nalazi se katolička župa Uzdo (provincijski izgovor umjesto Uzdol), udaljena dva sata od Prozora. Put do tamo vodi preko brežuljkastog terena obraslog grmljem. Na pola puta pređe se Dušnica, koja se kod Duge, 1 ¾ sata od Uzdola i 1 ½ sat od Prozora, ulijeva u Ramu te izvire na brdu Menik iz jednog te istog izvora s potokom koji teče u Vrbas. Nadalje, pogled se otvara prema istoku-jugoistoku, gdje pored terasastog vrha Kleka visoki Vran kod Konjica (Prenj na karti od Roskiewicza) ograničava obzor i visoko nadvisuje lanac koji prati Neretvu. Uobičajena ruta od Prozora do Konjica dodiruje Triješćane (3 sata od Uzdola; 4 sata od Sćita s onu stranu Rame), ponovno prolazi Ramu kod mosta u Zlatini i potom prelazi u dolinu Neretve. Župa Uzdo obuhvaća sela Kramčići, Oršljani, Lug, Duge, Dobroša, Ljubunčić, Donja Vast, Šćipe, od kojih su mi većina tijekom puta označena prema položaju ili pokazana. Pripada fojničkom konventu kamo put vodi preko planina u trajanju od 7 sati. Župnik, otac Lorenzo, uživa poseban ugled u ovom kraju kao travar i liječnik i mnogo me je puta poučio o nazivima biljaka na bosanskom jeziku, čime sam se upravo bavio povodom jednog tursko-bosanskog herbarija otkrivenog u jednom sarajevskom rukopisu.

Da bih došao iz Uzdola do Podhuma očekivao sam prema Roskiewiczevoj karti da trebam općenito krenuti u smjeru istok-sjeveroistok. Prema saznanjima dobivenim u Uzdolu, dva puta vode tamo: jedan 6-satni, koji se najprije poklapa s rutom prema Konjicu (9 sati) i potom skreće prema dolini Neretvice, a drugi ravnijom linijom za 5 sati preko planina. Odabrao sam potonji kao manje poznat i pritom potvrdio ispravnost kartografskih izmjena položaja Prozora i Uzdola činjenicom da je smjer kretanja tijekom cijelog dana bio pretežito istok-jugoistok te da je tendencija rute općenito više silazna nego uzlazna.

Nakon sat vremena prođe se Banja Lučica, koja u velikom luku između zelenih planina obraslih polušumom i grmljem, od kojih je najviša i najgolija, Stosjed, ostaje desno od puta za Konjic i teče u Ramu. Nije bilo moguće pogledati ušće Rame zbog upravo spomenute planine. Nakon umjerenog uspona od ¾ sata prelazi se granica Hercegovine i okruga Konjic, kod sela Vratna Gora, gdje se kuće, za razliku od uobičajenih krovova od šindre u Bosni i krovova od kamenih ploča u Hercegovini, koji se mogu također povremeno vidjeti i u središnjoj Rami, pokrivene slamom. Lijevo na udaljenosti od 1 sata, na rubu svježe šume, visoko u planinama, ostaje selo Paići. Široke i dobro urađene staze po planinskim obroncima dokazuju da je, unatoč zabačenosti, promet u ovim krajevima živ, jer sam primjećivao prilikom svih svojih posjeta Bosni da je stanovništvo imućnije i samozadovoljnije što se više udaljavate od glavnih prometnih pravaca gdje vojska, putnici i zaptije (žandari) maltretiraju stanovnike.

Nakon što se prođe sedlo Vratna Gora, pruža se pogled čije su najistaknutije značajke sljedeće: na sjeveroistoku leži široki greben Bitovinja, ovdje potpuno bez snijega, dok sam ga prije nekoliko dana vidio pokrivena snijegom na sjevernoj strani. S njenog grebena spuštaju se dvije duboke i široke nizine u jugozapadnom toku, čije vode teku prema Neretvici (ili Maloj Neretvi), a čije su stjenke niže bogate šumom, a naviše obrasle travom.

1. Roskiewiczeva mapa ovdje je često netočna, Prozor ne leži u dolini Rame, nego na potoku koji se ulijeva u Dušnicu, najbliža udaljenost do korita Rame je 1 ½ sat; Uzdol je 2 sata sjeverno od Rame; kao rezultat toga pojavile su se i druge pozicije moga itinerara u vrlo različitom položaju u usporedbi s dosadašnjim kartama.

Iz knjige: Otto Blau, Reisen in BiH, 1877. / Preveo: Ivica Petrović