Ratnički karakter grada. – Most na Neretvi. – Povijesni spomenici. – Stanovništvo
Napola orijentalan, napola talijanski i posve hercegovački, živopisan i monumentalan. Na obranu i prkos poziva svaki kamen. Nijedan grad na svijetu ne najavljuje tako glasno poput ovog da sebe, svoje podrijetlo, svoje postojanje zahvaljuje ratu, obrani i silnom prkosu.
Koliko dugih milja teče voda Neretve svojim dubokim stjenovitim koritom hučeći i šumeći, borbeno i pjenušavo, u početku prema sjeveru, potom prema zapadu, najzad u ogromnom luku prema jugu kroz stjenovitu divljinu Hercegovine. Posvuda stiješnjena i potiskivana stjenovitim planinama koje svoje divlje potoke bljuju po njoj. Tek malo prije Mostara otvara se na lijevoj obali rijeke duža i relativno šira nizina. Pepeljastosiva podnožja surove pustoši Porima i Veleža povlače se od rijeke, skoro kao da žele zlosutno prepustiti položaj glavnom gradu pokrajine. Samo s onu stranu obale strmo se obaraju padine od krečnjaka i škriljca. Raskošna, južnjačka vegetacija, polja duhana u cvatu prekrivaju usku ravnicu, no, oko uzaludno traži grad, ukazuju se samo nekoliko barutana te logor s barakama otkako su naši vojnici tamo. Zašto grad nije ovdje izgrađen? Zašto su njegovi osnivači prezirali ovaj široki i zgodan položaj? Tek tamo gdje se ravnica ponovno zatvara, gdje se Podveležje opet stišće uz Neretvu i skoro sudara s piramidolikim brdom Hum na drugoj obali, tek tamo ulazimo uskim, dugačkim, jedinim sokakom u Mostar. Zašto? Zato jer su Hercegovci oduvijek bili vojnici, čak i onda kad još nisu bili ni Hercegovci, i bogzna koje su rase u prapovijesno vrijeme naseljavale ovo tlo i položile prvi kamen za ljudsku nastambu. Bili su vojnici, veliki taktičari i stratezi ne naselivši se u ravnici, nego su zaposjeli tjesnac, upravo poput osnivača i stanovnika malog Vranduka u dolini Bosne, samo što je ovdje zaposjednuta mnogo važnija točka. Tim tjesnacem mora proći svatko tko s mora želi u unutrašnjost, inače bi lutao neprohodnim stjenovitim vrletima, a trgovac natovaren robom, osvajač s oružjem u ruci, ne može si prokrčiti drugi put. Ta stjenovita vrata između Podveležja i Hum, kroz koja se hučeći probija Neretva, jedini je prolaz u unutrašnjost zemlje s mora i zato je ovdje nastao glavni grad na ovom komadu zemlje radi obrane i prkosa. Zbog toga se ne može ni na koji način lako širiti. Duga dionica je upravo jedna jedina ulica između Podveležja i Neretve. Jedan red kuća srastao je s liticama koje se okomito izdižu nad vodom, dok se drugi leđima naslanja već na brdo. Kuće kao posvuda u drvom siromašnoj Hercegovini sagrađene su u potpunosti od kamena, pokrivene pločama od škriljevca. U prizemlju prema ulici gotovo da ih nema, a također na katu samo nekolicina, malih i uskih prozora. Pucanje prema vani želi se učiniti lakšim od pucanja prema unutra, ili čak prodiranja. No, ravni krovovi, dobre dimenzije, ukras ponekog doksata, prozora ili vrata već upućuju na talijanski ukus i pokazuju da su već humski grofovi kao i kasniji sultani pozivali ovako talijanske majstore graditelje s jadranske obale. Nadalje, gdje se Podveležje nešto blaže uzdiže, drugovi se priključuju na jedinu ulicu, a kuće pužu uz padinu sve do tamo, gdje se, gotovo nalik utvrdi, nalazi masivna pravoslavna katedrala u sjeni visokih stabala. Dolje, uz vodu se uzdižu prastare kule i tornjevi na stjenovitom temelju obale, kako bi svojom snagom nadomjestile ono, što tjesnac time gubi da je ovdje već širi, a gorski greben prohodan. Odavde se prostor sve više otvara, ponovno širi u malu ravnicu koja se proteže dalje do Bune; no, tu već i grad završava. U onim kulama i tornjevima stanovali su nekada turske paše i tu su možda živjeli svojevremeno i humski grofovi. Njihov još stariji dvorac uzdiže se tamo na kraju druge ravnice kod izvora Bune, odvažne, gole ruševine Stjepangrada.
Tamo, gdje se otprilike u sredini grada iz Neretve uzdižu one kule i utvrde sa svojim moćnim, prastarim zidinama i podzemnim hodnicima ukopanima u litice, tamo se u jednom jedinom moćnom luku izvija nad vodom svjetski poznati mostarski most, kako bi grad povezao s manjim i siromašnijim katoličkim dijelom koji se nalazi pod Humom. Više doduše, prema sjevernom kraju grada, odakle smo došli, uzdižu se stijene u tolikom broju iz riječnoga korita, da se rijeka pri niskom vodostaju može prijeći koračajući ili skačući sa stijene na stijenu, iako je voda i tada dovoljno duboka među pojedinačnim blokovima. Takva komunikacija, međutim, ne može zadovoljiti ni potrebe redovitog prometa ni vojnog transporta. Nakon što je uslijed prirodnih prepreka promet s morem do vremena najnovije gradnje cesta od Mostara već bio upućen na onu obalu, sigurno su već Rimljani sagradili ovdje most; njihova je cesta prolazila ovdje prema Panoniji te su u ovom dijelu Ilirije, koji je pripadao rimskoj Dalmaciji, dugo vremena, ne samo tijekom osvajanja, nego i kasnije morali prebroditi teške borbe. Starosjedioci današnje Hercegovine prouzročili su im sa svojim beskrajnim ustancima jednako mnogo nereda i teškoća kao i potomci kasnijih osvajača, da, prema rimskim zapisima je način pobune i vođenja rata bio gotovo jednak današnjemu. Neki i mostarski most smatraju rimskim djelom. Moguće je da su pojedinačni dijelovi, temelji, rimskog podrijetla, ali je današnji most nesumnjivo djelo turske epohe i dalmatinsko-talijanskih graditelja. Ni na samome mostu ni u njegovoj okolini nema ni traga rimskom natpisu ili skulpturi, a jedina slova, koja su blizu razine vode urezana u dva kamena upornjaka nesumnjivo su turska, iako teško čitljiva; arapski brojevi daju zaključiti da je riječ o 10. stoljeću hidžre te nakon što su i most na Drini kao i Kozja ćuprija preko Miljacke u Sarajevu, iako značajno manji, inače sagrađeni na posve jednak način, a spomenuti datum se podudara s tim vremenom, u kojem je 1483. bosanski begler-beg, Mustafa-paša Jurjević, sultanu Bajazitu II. osvojio Hercegovinu, može se ispravno pretpostaviti da su i ovaj most sagradili sultani, iako rukom dalmatinskih i talijanskih majstora. Hadži Kalfa, arapski pisac, koji je početkom 17. stoljeća pisao o Rumeliji i Bosni, opisuje most koji prema njemu sagrađen 974.:
„Budući da se većina vrtova nalazi s onu stranu rijeke (na potoku Radobolja, koji teče neposredno pored mosta u Neretvu), preko je vodio viseći most okačen na lancima, koji se međutim, budući da nije bilo stupova, toliko ljuljao da se prelazilo samo u smrtnom strahu.
Nakon osvajanja je sultan Sulejman na molbu stanovnika poslao majstora Sinana da sagradi kameni most. On je, međutim, nakon što je vidio mjesto, označio zadatak nemogućim. Kasnije se lokalni tesarski majstor izjasnio spremnim za uspjeh te je most sagrađen.“ (U Bosni i danas jedan te isti majstor obavlja stolarske, tesarske i klesarske radove) „Most je remek-djelo koje posramljuje sve arhitekte svijeta.“ Ta tradicija i danas živi među mostarskim muhamedancima. Kršćani pripovijedaju da je graditelj Rade, koji je završio među robljem, ponovno stekao svoju slobodu ovim mostom. Građevina se uvijek iznova urušavala sve dok na savjet gorske šumske vile u temelje mosta nije ugrađen ljubavni par.
Česte su slične predaje; da se barem jedan dječji leš uzida u temelje većih građevina, događalo se još i u naše vrijeme. Primjerice prilikom gradnje mosta u Trebinju početkom sedamdesetih godina. Sam most čini s jedne obale na drugu jedan jedini, visoki, ravni špicasti luk te s toplom oker bojom njegova starog kamena impozantno izgleda u pitoresknom okruženju. Unutarnja visina luka je 17,85 metara, zajedno s parapetom 19 metara, slobodna širina od jednog upornjaka do drugog 27,34 metra, širina korita 38,50 metara, širina mosta 4,56 metara, a to su dimenzije koje kolosalnoj konstrukciji daju njezinu gracioznu lakoću. Kada stojite na sredini i visini mosta, pogledu se, svejedno kamo pogledali, pružaju slike neočekivane ljepote, i budući da je promet živahan te orijentalac ionako smatra da žurba dolazi od đavola, a strpljenje od Svevišnjega, te više voli laganicu od žurbe i također je zanesenjak za prirodu, ovdje nikada ne nedostaje šarenih figura, muškaraca u hercegovačkoj i turskoj nošnji, žena u živahnom fesu i širokim dimijama, ili skrivenih pod velom i širokim ogrtačem, koje sanjarski uranjaju u prizor ove okoline. Ispod nas se Neretva probija i vijuga kroz stijenje, tako da je osobito na obalama prisiljena da svojom zapjenjenom vodom prodre kroz prave stjenovite labirinte. Na lijevoj obali se kule i velika kamena građevina čine sraslima sa samom stijenom, izdižući se neposredno iz vode. Visoko odozgor na nju gledaju katedrala i goli vrh Podveležja. Na desnoj obali, djelomice još na liticama riječnoga korita, mlinice, kolibe i oronule kuće zbijene na uskom prostoru, u nevjerojatnim, neopisivim i samo na Orijentu mogućim, pustolovnim oblicima i stanjima. Njišu se teške, južnjačke grane šipaka i smokava. Između tih koliba se u Neretvu izlijeva Radobolja, u podnožju pepeljastosive piramide Huma. Preko nje vodi dvadeset prastarih kamenih mostova. Jedina veća građevina nalazi se na obali, ali već podalje od rijeke, katolička crkva, vrlo lijepa građevina s prostranim dvorištem, čija je unutrašnjost između ostaloga ukrašena i s austrijskim dvoglavim orlom i mađarskim grbom, iz čega se daje zaključiti da barem Kaptol u Mostaru ispravno razumije državna prava Monarhije.
Iako je ovaj dio Mostara siromašniji građevinama, oku to obilato nadomješta bujna vegetacija, cvjetni vrtovi, vinogradi i voćnjaci, osvježavajući prizor u podnožju ovih golih i pustih brda.
Gdje su početci Mostara, koje je ime nosio u davnine, danas je još nejasno pitanje. Poneki ovdje traže stari Andetrium i Bistuae; nova istraživanja su te antičke gradove smjestila dalje prema zapadu. Drugi njegov naziv dovode u vezu sa slavenskim „most“, a sam grad s „pons vetus“. U starim talijanskim ispravama se spominje kao Umove ide st Mosaro i kao Mosarum. Umove ima nekakvu vezu grofovijom Hum.
Za razliku od jugoistočnog dijela Hercegovine, starog Zahumlja, čije se ime još danas očuvao u starom dvorcu Zahumska palanka (Zahlumpalanka) i gdje slavensko „za“ označava s onu stranu, zapadni dio zemlje nazivao se u srednjovjekovlju jednostavno Chlum ili Chlem, u latinskim ispravama Ochlumia, terra Cholim. Chlum, Hlum i Hum, također današnji naziv mostarskog brda, identični su.
Koncem sedamdesetih godina grad je imao 2200 muhamedanskih, 500 pravoslavnih, 400 rimokatoličkih, 100 ciganskih i 20 židovskih obitelji. Sve u svemu oko 14-15.000 stanovnika, 30 džamija, dvije pravoslavne i jednu katoličku školu. Velike i lijepe crkve imaju i pravoslavni mitropolit i katolički biskup koji stoluju u Mostaru.
Gotovo da se ne može dobiti pogodniji, živahniji dojam grada od onoga, kada je nakon duge vožnje kočijom prelijepoga rujanskog popodneva ovamo stigao ministar Kallay.
Kod Jablanice, na granici svoga okruga, dočekali su nas mutesarif, kapetan Sauerwald, pred Mostarom mitropolit Ignacije, katolički biskup i generalitet. Izdaleka je na gorskim visovima signaliziran naš dolazak i najavljen plotunima; nije nedostajalo ni trijumfalnih lukova; najzanimljivije je, pak, bilo živahno mnoštvo koje je okupiralo ne samo glavnu ulicu, već i ravne krovove kuća. Iz predgrađa, – „mahala“, „palanka“ – naguravalo se sve što je moglo u grad – „varoš“ – a također su i seljani iz okoline povećali mnoštvo šarenih likova.
Iste visoke, elastične pojave pune snage kao u Bosni, ista prekaljena lica puna muške ljepote, ista svjesna čast čak i u poderanoj odjeći. No, ipak je upadljiva znatna razlika. Ovi ljudi su više južnjački, južnjačko je sanjarsko oko, sjajna gusta crna kosa, zaobljeni oblici i kretnje. Muhamedansko pučanstvo, muškarci i žene, ne razlikuju se po svojoj nošnji od onog u Bosni, samo je lice žene još više skriveno. Veo, koji prekriva čak i oči, ovdje nije načinjen od mekanog materijala, to je čvrsta maska, često obložena baršunom. Među kršćanima pak, osobito pravoslavcima, nošnja nalikuje više crnogorskoj, tako da je već izvanjski upadljiva veza s Crnom Gorom. Još je jedna upadljiva razlika. Bosanske žene su lijepe sa svojom vitkom, elastičnom figurom, svojim plemenito iscrtanim licem; ako, međutim, muška crta treba biti oštra i koščata, a ženska valovita, onda Hercegovka znatno nadmašuje Bosanku, jer njezin valoviti razvoj ne ostavlja ništa za više za poželjeti, dapače, može zadovoljiti najviše zahtjeve.
I još jedna razlika. U Mostaru smo susreli europsku civilizaciju. Naš domaćin i njegova dražesna talijanska dama ugostili su nas s europskom udobnošću i sjajem u svojoj lijepoj dvokatnici, tako da nam se nakon brojnih odricanja tijekom putovanja učinilo poput malog raja. Pod našim prozorima svirala je vojna kapela i šareno mnoštvo se njihalo na toplom lijepom zraku koji je s mora donosilo lagano jugo.
Na ravnom krovu susjedne kuće blago nagnutom prema dvorištu dangubile su poluistočnjački povučene, polujužnjački izazovno znatiželjne djevojke, radujući se iluminaciji, zastavama i glazbi te općenito životu.
U sve to je poput bombe uradila vijest da su vojni logor pred gradom napali ustanici.
No, bila je to lažna uzbuna. Doduše, ustanici su došli, ratnički moćni likovi, samo da se pokore i isposluju svoje pomilovanje.
Preveo: Ivica Petrović
Izvor: Johann von Asboth, BiH, Reisebilder und Studien, 1888.