5. i 6. kolovoza
Nakon što stanovništvo Hercegovine poslije bitke kod Čitluka više nije moglo sumnjati u to da glavnina carskih snaga neće napredovati dolinom Neretve te da se obmana protivnika morala smatrati dovršenom i uspjelom, podmaršalu barunu Jovanoviću bilo je važno iskoristiti trenutak iznenađenja i u izvjesnoj mjeri jednim skokom osvojiti Mostar.
U tu svrhu je bilo nužno najprije zaposjesti brdo Hum koje je posve dominiralo nad Mostarom; odatle bi se onda još tvrdokorni grad mogao smekšati granatiranjem. Stoga je naređeno da 2. i 1. brdska brigada, od kojih je prva bila pojačana 3. Carskom lovačkom bojnom i jednom brdskom bitnicom, ujutro 5. kolovoza krenu prema Mostaru, dok je 3. brdska brigada privremeno trebala ostati kod Čitluka radi pokrivanja velikog vlaka.
Unatoč deputaciji stanovnika koja je pristigla iz Mostara, koja je najavila pokoravanje grada, daljnje postupanje provedeno je uz sav oprez. Dok je 2. brdska brigada trebala zauzeti Hum, 1. brdska brigada pod zapovjedništvom general-bojnika Todorovića, […] trebala je zauzeti Mostar i visove Podveleža na drugoj strani uz podršku topništva 2. brdske brigade. Upute su dane 3. brigadi da još tijekom 5. kolovoza iz Čitluka dođe do podnožja Huma i tu uspostavi logor.
2. brdska brigada je slijedeći zapovijedi uskoro napustila cestu i zahtjevnim terenom u bojnoj formaciji na užarenom suncu napredovala preko Biograca, Miljkovića na brdo Hum, koje je bez oklijevanja zauzeto i na kojem su topovi raspoređeni na položaje.
Potpukovnik v. Segenschmidt, tadašnji satnik i privremeni zapovjednik 3. bojne pješačke pukovnije br. 27, govori o tome:
„U podnožju strmog obronka prostirao se grad Mostar, ukliješten između Huma i Podveleža. Grad je bio potpuno miran, na pojedinim su prozorima vijorile bijele krpe, dok su se cesti prema sjeveru vidjeli ustanici u bijegu.
Strmom stazom iz Mostara kretala se prema našem položaju kavalkada s više od 20 konjanika. Po bijelim turbanima i bijelim konjima mogla se prepoznati miroljubiva misija društva koje se približavalo.
Njihov vođa bio je mostarski biskup, časni starac, na bijelcu bogato ukrašenom srebrom. Njegova pratnja sastojala se od 12 kršćana i 12 muhamedanaca.
Satnik Segenschmidt dočekao je crkvene velikodostojnike s poštovanjem kakvo dolikuje njihovu staležu.
Stari je gospodin prilično tečno govorio talijanski, koji je ujedno dovoljno poznavao i satnik zahvaljujući svojoj trogodišnjoj službi u talijanskoj pukovniji.
Biskup je predstavio svoju pratnju i prijatelje te jamčio da će se grad u potpunosti pokoriti te da postoji razumijevanje da je svaki otpor beskoristan.
Stanovništvo je miroljubivo i hitno molilo da se grad ne bombardira.
Na koncu je pozvao cijeli časnički zbor na večeru.
Satnik Segenschmidt je uzvratio da se grad ne mora pribojavati austro-ugarskih trupa, oni neće ispaliti ni metka, ako stanovništvo svojim ponašanjem ne dadne tomu povoda. Zahvaljuje na pozivu, međutim, prihvaćanje zavisi od dopuštenja divizionara.
Stari gospodin je upoznao svoju pratnju s ovim odgovorom i razgovarao s njima na domaćem jeziku. Rezultat toga je bio da deputacija nije bila posve zadovoljna ovim objašnjenjem te je biskup zamolio satnika da se topovi povuku s platoa, zamolba, kojoj satnik nije mogao udovoljiti unatoč njegovim opetovanim mirnodopskim uvjeravanjima.
Naposljetku je biskup zatražio dopuštenje da se jedan od njegovih pratitelja vrati radi umirenja grada, posebice preplašenih haremskih žena, što je satnik dopustio.
Sada se na platou pojavio i podmaršal barun Jovanović sa svojim stožerom. Satnik Segenschmidt odmah je biskupa predstavio divizionaru, koji mu je glede povlačenja topova dao jednak odgovor na srpskom jeziku, samo u nešto osornijem obliku.
Biskup se s deputacijom udaljio pomalo zbunjeno i odjahao s njima nazad u grad.
Divizionar je sada izdao još neke naredbe u vezi sa zaposjedanjem uzvisine, satnije su dodatno razvučene, a vrh brda zaposjela je jedna satnija.
1. i 2. bojna pukovnije također su osvojili plato i zauzeli pričuvni položaj. U Mostar se danas još nije smjelo ulaziti. […]
Brigada je odatle kasnije očima i ušima svjedočila zauzimanju Mostara, koje se pred njom odvijalo, a koje je izvela brdska brigala general-bojnika Todorovića. Odozdo su se čuli zvuci vojne glazbe i povici stanovništva živio. Sve je proteklo sretno. Predostrožnosti radi je 2. brdska brigada ostala do sljedećeg jutra na svom položaju na Humu, potom je i ona prešla kameni most u južni logor Mostara, gdje je pred podmaršalom barunom Jovanovićem defilirala, u čijoj sviti se nalazio i dosadašnji turski zapovjednik postaje.
O ulasku naših trupa u Mostar priča još jedan svjedok: „Stanovnici su u svečanoj odjeći očekivali ulazak trupa i napravili špalir. Na pojedinim zgradama su bile istaknute zastave. Jarko crvena odjeća ženskog pučanstva povećavala je igru boja orijentalnoga grada, s čijih su minareta čak i mujezini motrili pojedinačne trupe. Raspoloženje naroda činilo se, međutim, potišteno. Povici živio svakako se nisu općenito oglašavali, gotovo bojažljivo, kao pod pritiskom nasilne vladavine. Kod Konaka je grko-istočno svećenstvo u ornatu dočekalo trupe. U dvorištima Konaka ležala je razbacana uokolo velika količina oružja.“
Općenito se stekao dojam da je unutar stanovništva postojala borba po pitanju pokoravanja te da plamen otpora samo tinja pod pepelom. Samo je iznenadni ulazak carskih trupa, čini se, učinio otpor nevjerojatnim. Samo je jedna jedinica protekle noći napadnuta, koja je ostala s ranjenima u jučerašnjoj bitci kod Čitluka, ali je spašena pravovremenim dolaskom pola satnije pješačke pukovnije br. 27.
Osim značajnih zaliha ratnog materijala, u Mostaru je pronađeno 29 topova s lafetom, preko 3000 pušaka svih sustava, više od 1 milijuna komada municije, 12.000 topovskih projektila i velike zalihe baruta. […]
Među časnicima se razvila živahna rasprava o zabrani odlaska u grad; neki su tvrdili da se tom zabranom misli samo na cijelu trupu, a ne na pojedince ili čak patrole i izvidnike, čije korištenje neprijatelj uopće nije mogao otkriti.
U ½ 12 sati uvečer odlučili smo poslati patrolu do časnog biskupa s bocama sanitetskih vojnika. […] Odabrana su četvorica, jer bi veća grupa bila upadljiva.
Opremljena u skladu s glavnom svrhom i dobrim uputama, patrola se spustila niz strmi obronak na mjesečini.
Došavši u grad nisu morali dugo tražiti.
Nekoliko koraka od podnožja Huma našli su katoličku crkvu i pored nje izduženu zgradu, koju su smatrali biskupovom kućom.
Pokucali su na moćna ulazna vrata. Odmah je otvoren prozor nad vratima i dva svećenika su se pojavila na prozoru s puškama spremnima za pucanje upitavši, tko je tu i što tražimo?
Vođa patrole, koji je govorio slovenski, odgovorio je:
„Mi smo austrijski vojnici i dolazimo s Huma. Naši časnici mole gospodina biskupa za vino.
Nakon kratkog savjetovanja među dvojicom svećenika jedan je povikao vojnicima da malo pričekaju, nakon čega se prozor ponovno zatvorio.
Nakon pauze od desetak minuta oprezno su otvorena velika vrata i vojnici pušteni unutra. Na ulazu je bilo više svećenika koji su vojnike klicajući zagrlili i izrazili im dobrodošlicu. Potom su patrolu uveli u podrum, poslužili je izvrsnim crnim vinom te velikodušno napunili boce sanitetskih vojnika koje smo donijeli.
Nakon ovog kratko, ali krajnje ugodnog boravka vojnici su ponovno prošli sokakom u kojem nije bilo žive duše i uspeli se s tako lako osvojenim plijenom na Hum, gdje su ih u 1 sat noći dočekali časnici s velikim zadovoljstvom.
Tada je naš razgovor živnuo, bančilo se do jutarnjih sati i poneka zdravica je izrečena za srdačni mostarski kler. […]
Osvajanjem Mostara sjajno su ostvareni, kako je Generalski stožer ispravno napomenuo, proračuni podmaršala baruna Jovanovića. Unutar nekoliko dana i gotovo bez gubitka su c. k. trupe bile u glavnom gradu Hercegovine, a insurekcija je pogođena u najdublju životnu srž. A ovaj uspjeh nije bio samo rezultat niza sretnih slučajnosti, nego rezultat duboko promišljenog djelovanja utemeljenog na točnom poznavanju osobitih prilika i naroda. Istrajnost i predanost trupa provela je genijalnu ideju u sudbonosno djelo.
[…]
Imaju li se u vidu neobično povoljan položaj Mostara za žilav otpor, prvobitno veliki broj branitelja te masa postojećeg ratnog materijala koji su imali na raspolaganju, onda se posve opravdanim čini zaključak, da bi svladavanje glavnog grada moralo biti plaćeno visokim žrtvama da hrabrost insurekcije nije potpuno slomljena prvim, impozantnim nastupom c. k. trupa, tako da su odustali od svake pomisli na otpor.
Izvor: FML. Emil von Woinovich, In der Herzegowina