I gdje bi također bio narod kojemu je priroda pružila toliko mogućnosti da u svakodnevnoj borbi zasluži slobodu i život kao katolicima ovog dijela Hercegovine. Goli krš i močvarno tlo miljama uokolo, poplavne bujice i bura zimi, suša i tropska vrućina u lijepo godišnje doba glavne su prepreke kulturi koje izazivaju na odvažnu borbu; – bogato, plodno tlo u nizinama, obilje rijetkih proizvoda tla i općenito blaga klima održavaju ravnotežu prema neprijateljskim utjecajima pa je u potpunosti angažirana ljudska snaga već odavno mogla prevagnuti.
No, borba je predugo bila neravnopravna. Jer na stranu neprijateljskih sila prirode stao je rasipni tisućeglavi namjesnik, Turčin, koji je svu zemlju i tlo, kultivirano ili ne, smatrao svojima, bez čije suglasnosti nijedan komadić močvare nije smio biti isušen, nijedan komad krškog učinjen obradivim uklanjanjem kamenja, nijedna kuća izgrađena, nijedna živica zasađena. Pritisak ropstva koji je paralizirao i gušio svako buđenje napretka donedavno je ležao na nesretnom narodu. Tek sada, kada je taj pritisak znatno olakšan, no nažalost još nije nestao, čovjek se može odmjeriti u istoj borbi s prirodom i nema sumnje na koju će se stranu pobjeda nagnuti.
Domaći svećenik misionar opisao nam je svoje sunarodnjake sljedećim riječima: „Hercegovci su razdražljive ćudi, ali je njihovim srcima strana dugotrajna mržnja i tajna osvetoljubivost. Lako se rasplamsaju od srdžbe i svake druge emocije, ali jednako brzo se vrate umjerenosti. U jelu su umjereni, ali rado uživaju u piću. Razuma su bistra, narav je sklona vedrini; nadasve vole pjesme i priče. Zavist im nije nepoznata. U pogledu vjere su vrlo revni, a u nekim pobožnim praksama čak pretjeruju. Najviše cijene gostoljubivost. Kako posvuda među običnim pukom postoje određene praznovjerne predrasude i poganski običaji, tako i ovdje; i iako uza sav trud nastojimo iskorijeniti te tradicije među našim vjernicima, naš napor nije okrunjen potpunim uspjehom. Ovdje je i nevolja što oni žive uz Cigane, Turke i šizmatike koji su puni praznovjerja, tako da je teško katolike održati netaknutima od toga. Ostavimo im pak njihove bezopasne, iako nerazumne ideje tumačenja snova, straha od duhova, proricanja i slično, dovoljno je da se oslobode onih oblika supersticije čije prakticiranje odaje teške moralne nedostatke.“
Iz vlastitog iskustva bismo mogli svaku pojedinačnu crtu te karakterne slike ilustrirati primjerima; no, to ćemo ostaviti opisu putovanja. Ovdje samo riječ o točki koju citirani svećenik više nagovještava nego iskazuje. Mudar je oprez da katolička misija ne suzbija nemilosrdno sve oblike praznovjerja, već ostavlja pa čak i gaji određeni stupanj nevine nelogičnosti, jer ju je prepoznala kao potrebu svoga stada. Djeca u ovom dijelu zemlje nose svoje kapice načičkane amuletima kao i drugdje u dinarskom području, a roditelji im se također boje magije zlog pogleda, uroka i kletve, more i upirine, njemačke „Trud“ ili „Mahre“, koja zaspaloj osobi sjedne na prsa i oduzima joj dah, macića, nestašnog gnoma koji se skriva po kućama i crkvama, zbija svakojake vragolije i ima bezazlenu strast da se na kraju zabije u komad stoke. U katoličkom dijelu zemlje može se inače pronaći još poneka sitna predrasuda. Prosipanje soli ili ulja znači nevolju, glasovi određenih životinja smatraju se zloslutnima. Vukodlak ili njem. Wehrwolf ovdje je relativno pitom duh koji noću plaši žene, kao i vištica, prava vještica južnih Slavena. Ni hercegovački franjevci nisu posljednji koji djeci i bolesnicima daju zapis, cedulju na kojoj je ispisana ili otisnuta molitva i koja se ušije u kožni ili laneni džepić, objesi oko vrata ili nosi na bolesnom dijelu tijela. Svećenik na zahtjev izgovara blagoslov polja za uništavanje korova i suzbijanje štetnih insekata; njemu se katolik obraća za snažan blagoslov za vrijeme kada mraz ili suša prijeti uništenjem usjeva. I muhamedanac ima začudo povjerenje u katoličkog oca i njegovu magiju, posebice kada ona koju je darovao imam ne djeluje očekivano; no, ne bi lako u ovom slučaju zatražio savjet od popa pravoslavne crkve.
Okrenemo li se od ovih bezazlenih priviđenja koja vladaju na sjeveroistoku zemlje prema jugoistočnoj Hercegovini, ulazimo u pradomovinu južnoslavenske narodne poezije, ali i južnoslavenskoga vjerovanja u čuda, gdje niz strašnih bajkovitih bića u ekstremnom obliku zaluđuje glave i gdje su se sa zadivljujućom žilavosti potvrdili poganski običaji radi obrane od sablasti koja potresa zrak. Ovdje vila radi svoga ublažavanja zahtijeva ljudske žrtve ili podmuklo truje rane onima koji su nju, poznavateljicu trava, zazvali u pomoć; ovdje zmaj u kraju u kojem se nastanio iznuđuje jadikovku koja nadaleko odjekuje. Ovdje u noćima punog mjeseca odvratni vampir ustaje iz groba i, umotan u mrtvački pokrov, luta do kuća živih da im isiše krv iz srca. Ovdje vištica luta uokolo u opancima ispletenima od ljudskih vena i jao onome tko je sretne u poderanim opancima; odmah ga ubije da bi iz njegovih vena napravila obuću. Te su ideje podloga najrazličitijim besmislenim i smiješnim običajima, čijim se prakticiranjem praznovjerje tek razlikuje od izvorne poezije iz koje je proizašlo. Tu je široko polje koje poneki pravoslavni duhovnik ne ograničava, nego ga dograđuje do krajnjih granica. Ova slabost je njegova snaga; vimena njegova stada nadimaju se od punine praznovjernih predodžbi, i dok hercegovački franjevac u prosvijećenom razgovoru s engleskim putnikom uzdišući uzvraća: non tam pronum est, vulgi opiniones evertere et praesertim cum illos materno cum lacte suxerit, cumque cum illis adoleverit – mnogi popovi u južnom dijelu zemlje zadovoljno se smješkajući inzistiraju na prostoj vreći novca koju napune prihodima od svojih čarobnih sredstava i ponoćnih funkcija. Pritom se ne mora bojati pogleda svojih nadređenih kao katolički svećenik; jer je također i viši kler malo zainteresiran za iskorjenjivanje stanja koja su se udomaćila u cijelom ortodoksnom Orijentu, dok su katolički biskupi uvijek svjesni presude obrazovanog zapada i stoga strogo nadziru svoje podređene. Otuda i prikriveno ili otvoreno neprijateljstvo određenih elemenata u pravoslavnom svećenstvu prema prosvijećenom režimu kao što je austrijski, koji ne samo da želi odagnati tjeskobne materijalne brige kršćanskog pučanstva, nego ga i osloboditi okova duševnog pomračenja. Misija Austrije na Balkanskom poluotoku sastoji se samo u tome da pomogne narodima utonulima u nesretnu ovisnost, da si vrate svoja izvorna čista i plemenita svojstva. Na taj način će sami od sebe ući u krug onoga blagotvornog utjecaja, čije se djelovanje najjasnije pokazuje među katolicima Hercegovine.
Nastavak slijedi ….
Iz knjige Dinarische Wanderungen
preveo: Ivica Petrović