Vaša Ekselencijo!
Sa sigurnom pretpostavkom da su moja oba izvješća iz Dervente od 5. ovog mjeseca ispravno stigla Vašoj Ekselenciji, sada imam čast ponizno izvijestiti da sam u pratnji šestorice Turaka, koji su 6. ovog mjeseca krenuli iz Dervente, preko Doboja, Tešnja, Žepča, pored Vranduka do Zenice, peti dan stigao u Travnik.
Da bih opisao sav raskoš i sjaj prema orijentalnom običaju kao i paradu ljudi i konja povodom moga dočeka, morao bih ovdje izvješće previše produljiti. Stoga ću samo spomenuti toliko da su me gotovo podigli s konja, dvojica Turaka su me provela stubama i uveden sam u veliku audijencijsku dvoranu valije, gdje su se okupili svi mjesni velikaši te više od 200 dvorjana u punoj paradi.
Tri koraka od paše stajao je pripremljen veliki naslonjač, pokriven posve novom perzijskom zlatnom tkaninom, na koju mi je paša pokazao da sjednem. Preko moga krila položena je svilena marama sa zlatovezom, a nakon razmijenjenih komplimenata, poslužena je kava u zlatnim šalicama optočenima briljantima, osvježavajući napitci i arapski čibuk. Na pašin znak svi su se morali povući, a meni je dao znak da govorim. Tada sam na talijanskom jeziku izrekao već unaprijed pripremljen govor, u kojem sam razložio uzrok i dobru namjeru moje misije, koji je tumač Rotta tumačio od riječi do riječi. Na to je paša – koji je sve slušao tihom pozornosti – vrlo ozbiljnim bas tonom uzvratio: da se ne može dovoljno načuditi kako sam mogao prijeći u Tursku bez berata i fermana i htio se prihvatiti položaja koji nikada nije postojao, a tim se više mora čuditi, jer smo ipak pouzdano mogli saznati kakve su scene dogodile kada je francuski konzul stigao u Travnik – koji je posjedovao visoki ferman i kojemu je prethodni valija Husrev Mehmed-paša bio prijatelj, a zbog čega je narod u Bosni do danas još veoma težak.
(…)
Budući da sam s carske strane već bio prešao u Tursku, u Derventi toliko dugo – kako je čuo – strpljivo čekao na njegovu odluku, da sam dobar miran čovjek i prijatelj Turaka, osobito gorljiv sluga svoga cara, s druge strane, i u uglavnom iz obzira prema staroj časnoj carskoj kući Habsburg, koja je u tako dobrom suglasju s njegovim carskim otomanskim Dvorom, preuzeo je na sebe iskazati mi sve počasti, primiti me, te također postupati sa mnom kako dolikuje izaslaniku tako velikog i moralnog monarha, dakle, da privremeno ostanem u hanu, dok mi se ne pronađe smještaj.
Budući da sam, nakon što je završio govor, odgovorio sa svom mogućom energijom, zahvalio na njegovoj milosti i uvjerio ga da ću ga pohvaliti svom visokom Dvoru, paša je postao vedar, vrlo srdačan i tako opušten da me je najpristojnijim tonom vrlo prijateljski tretirao, očekujući odgovor na sljedeća pitanja: Kako stojimo s Francuzima? Jesu li Francuzi u vezi sa Srbima? Je li istina da su Rusi s Turcima sklopili mir, a Turci s Englezima? Konačno najškakljivije pitanje, što mislim: jesu li Francuzi iskreni prema Porti?
I budući da sam se – ni sam ne znam kojim nadahnućem – uspio sretno izvući iz tog vatrenog grotla, a da se nisam zapleo, valija se počeo od srca smijati te me preko tumača hvalio na turskom jeziku najlaskavijim izrazima. Na koncu me upitao, hoće li moći poraziti Srbe? Ako Rusi ne budu uz njih, to će Turcima pod zapovijedanjem Vaše Ekselencije biti samo doručak! čime sam zadobio njegovo puno povjerenje, pustivši svoje ljude unutra te su mi na njegov znak zaogrnuli ogrtač od samurovine, a tumača Rottu i pisara Werkheimera također nešto običnijim krznom; što je međutim njegovoj posluzi moralo biti skupo plaćeno. Na odlasku mi je paša obećao pobrinuti se za dobar smještaj te da mu ubuduće mogu češće doći bez razmetljive pompe. O pritužbama i incidentima na suhoj granici nije se moglo govoriti na prvoj audijenciji.
(Izvadak iz pisma prvog austrijskog konzula Mittessera u Travniku, od 17. svibnja 1808.)