Naše šetnje sjeverozapadnom Hercegovinom polazile su iz Mostara i tamo završavale. Okrenusmo najprije ravno na zapad, skrenusmo s istočnog ruba Mostarskog blata na jugozapad i paralelno s Neretvom otiđosmo preko uzvisina desnom obalom do Ljubuškog.
Odavde i iz Gradnića išli smo na izlete kroz sve dijelove Ljubuškog i Brotnjo polja. Potom smo pratili tok Trebižata uzvodno do imotskog kraja. Od jezera Krenica okrenusmo preko brda i dolina ponovno na istok do samostana u Širokom Brijegu, gdje smo ostali osam dana radi izleta i iskapanja te se vratismo južnim rubom Mostarskog blata u glavni grad provincije. Tako su naše rute obuhvaćale i prolazile otprilike onim područjem koje smo ranije opisali kao polovicu vrha sjeverozapadne Hercegovine, a završavale su sjeverno na važnoj crti Imotski-Mostar.
Cesta od Mostara do Ljubuškog vodi nas najprije unutar grada preko velikoga mosta na drugu obalu Neretve, potom preko Radobolje, uskim sokacima i između grobalja van kroz sumornu kapiju, pored strmih obronaka Huma, koji odzvanjaju od vježbi gađanja koje okupacijske trupe obavljaju u jutarnjoj svježini, u kamenitu travom obraslu ravnicu Bišće. Nakon polusatnog oštrog jahanja dolazimo u selo Rodoč, u čijem se groblju nalazi više velikih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika koji privlače našu pozornost. Na vrlo visokoj tombi prikazano je u reljefu uokolo četrnaest ženskih likova, koje si pružaju ruke za ples, narodno kolo; podsjećajući nas na srpsku narodnu pjesmu u kojoj se kaže:
„Pred dvorima bega, Jovan-bega,
Pleše kolo u Hercegovini;
Al’ u kolu muškarca nema,
U njemu su samo žene i djevojke.“
To je iznimka, jer se obično u kolu muškarci i žene smjenjuju u jednakom broju i šarenom nizu. Još u XVII. stoljeću je prema drugoj narodnoj pjesmi bio običaj da se na sprovodu junaku zaigra kolo „naopako“ i pritom pjeva tužaljka. Danas Hercegovci sve prikaze kola na nadgrobnim spomenicima kasnoga srednjeg vijeka smatraju plesom vila, onih vilenjačkih elementarnih duhova koji u neplodnom polju i divljoj šumi, na snježnim planinskim vrhovima i grimiznim visinama, gdje se vide njihovi fantastični dvorci sazdani od bisera, zlata i grimiza zanosna kola pletu. Projaše li tada heroj kraj njihova plesnog podija, dovikuju mu: „Hajde k nama, hrabri junače! Vidi, tvoja je sreća ovdje.“ itd. Kraj je otmica i propast čije svjedočanstvo starosjedilac prepoznaje u tim nadgrobnim spomenicima.
Prema drugom narodnom tumačenju, „stećci“ ili „mramorići“, kako Bošnjak i Hercegovac obično naziva te srednjovjekovne spomenike, kamene su kocke kojima su se divovi u staro doba igrali dobacivanja ili ih bacali za okladu, kao što još čini današnja generacija, doduše sa skromnijim projektilima. Otuda i naziv „Divsko kamenje“ (megaliti), rjeđe „Divsko greblje“ (megalitsko groblje). “U stara vremena”, kazuje legenda, “ divovskoj je ženi preminula kći. Majka je tada otišla u visoko gorje, iskopala noktima blok iz stijene, uzela ga na leđa i otišla kući naričući:
„Sunčev žaru, kako si se pomračio!
Zar ne žariš, Sunce, zar ne žariš kćer. – Teško majci!
Bila si djevica tri stotine godina, kćeri,
Bila si mlada žena tri stotine godina – supružnica!
Bila si udovica tri stotine godina, kćeri,
A umrla si mi tako mlada! – Teško majci!
Kameni blok položila je na grob rano preminule kojoj nije bilo suđeno da doživi ni tisuću godina.(2) Visoka starost smatra se primjerenom tjelesnoj građi divova. Tako Flegon iz Tralesa pripovijeda u svojim „Čudesnim pričama“ da je na otoku na obali Atike pronađen stotinjak lakata dugačak grob s kosturom odgovarajuće veličine i natpisom:
τεθαμμ ό mακρόσειρις εν νήσο μακρά
ετε βιώσας πεντάκις τα χίλια
Ovdje, kao i na drugim mjestima na Balkanskom poluotoku, gdje su takve vijesti o pronalascima široko rasprostranjene (usporedi moj tekst u Prilogu za M. Neumayr’s Geolog. Bau der Insel Kos, Memorandum carske akad. znanosti, mat.- prirodoznanstveni razred, sv. XL), riječ je najvjerojatnije o pronalascima kostiju prapovijesnih životinja, koje su i u našoj domovini nekada smatrane kostima divova od kojih je jedan dao naziv divovskim vratima katedrale sv. Stjepana.
Nakon polusatnog jahanja od sela Rodoč stigli smo do zapadnog ruba ravnice, gdje izdaleka vidljiva planinska staza vijuga u serpentinama do visova na desnoj strani doline Neretve. Neposredno prije prijeđe se Jasenica, duboka i brza rijeka vrlo kratkog toka, u kojoj se prema položaju nastanka prepoznaje glavni odvod iz Mostarskog blata. Njeno obilje stagnira na plitkim obalama i napaja zasade smokava koji se nalaze jednu stopu duboko u vodi. Veliki kotač koji stoji usred rijeke podiže vodu na lijevu obalu, gdje je beskrajno dugačak nasip odvodi dalje kako bi oplodila srednji dio ravnice. S druge strane Jaseničkog mosta počinje mučenička staza, koja se nastavlja tako dva sata dok se ne dođe do blagoslovljenih oranica Brotnjo polja.
Nove serpentine su doduše manje strme od starih; no, ništa se nije moglo promijeniti u svojstvu tla. Koliko lijepom se široka cesta izdaleka činila, gdje je njezina svijetložuta u oštrom kontrastu sa zelenilom valovite visoravni, gledano izbliza, to je jeziva strašna staza na litici koja se od okolnog terena razlikuje samo po tome što je nisko grmlje uklonjeno i odsječene stršeće glave najtvrdokornijih stijena.(3)
Pogled unatrag k dolini Neretve je lijep, ali nakon kratkog jahanja uzvisinom iznenađujući je pogled na Mostarsko blato, koje se odavde s njegova jugoistočnog kraja proteže dvanaest kilometara prema sjeverozapadu. Za razliku od svoga imena – blato znači nečistoću, glib – pa tako i naše predodžbe o njemu, ono nalikuje lijepom plavom gorskom jezeru naših domaćih Alpa. Na istoku zapljuskuje strmu liticu, na sjeveru sredogorje koje se okomito uzdiže, na jugu umjerene, vrlo plodne obronke te samo na zapadu široku nizinu izloženu njegovim plavljenjima. Viđali smo ga više puta, ali samo u mjesecima svibnju i lipnju, kasnije će njegova slika možda više nalikovati močvarnom jezeru, ali uvijek daje brojne vrste ukusne ribe i umornom putniku pruža čista i duboka mjesta za kupanje s pješčanim tlom i ugodnim mlakim valovima.
Put do oaze Brotnjo polja prolazi kroz kamenitu pustinju obraslu niskim raslinjem, u kojoj se uzaludno pitate, kakvu prednost ovdje može imati posjedovno pravo, jer se čini da je posvuda strogo zaštićeno zidinama. Ove ograde izvedene od neoklesanog kamena, zahvaljujući svom neobično nepravilnom, često kružnom obliku, krajoliku daju barokni karakter.
Iz daljine se ponekad doima poput goleme oronule arene. Brojni tragovi starije kulture, a ništa manje zagonetne su i tzv. „gomile“, prapovijesne kamene humke lijepih dimenzija, u kojima su djelomice već pronađene zanimljive stvari, dok su druge uz enorman trud uzalud prekopavane. Nalaze se pojedinačno ili u manjim skupinama, često na umjereno izdignutom terenu i u ovom dijelu zemlje tako su česte da čovjeku ubrzo dosadi bacati pogled na njih. Mnogo takvih tumula vidjesmo i u drugim krajevima Hercegovine te u susjednim zemljama: Dalmaciji, Bosni, Srbiji, Raškoj, Crnoj Gori gdje su poznate po istom nazivu. Ovdje ima posla na iskopavanju za tisuće ruku, ali nažalost i za tisuće guldena koji još nisu stavljeni na raspolaganje u tu svrhu. Nekoliko uzoraka uspjeli smo uzeti samo na manjim humkama pod povoljnim okolnostima te potvrditi ono što smo upravo rekli o ovoj vrsti spomenika. (4)
(2) Prema priopćenju dr. F. S. Kraussa.
(3) Danas je i ova važna cesta prohodna i može se putovati kolima bez gore opisanih poteškoća.
(4) Prapovijesna zbirka c. k. Prirodoznanstvenog dvorskog muzeja posjeduje bogate i zanimljive nalaze iz nekoliko grobnih humaka s Glasinca koje su 1880. i 1886. otvorili c. k. časnici (vidi F. v. Hochstetter, „Über einen Kesselwagen aus Bronze aus einem Hügelgrabe in Bosnien“, Mitth. der Anthropolog. Gesellsch. u Beču, sv. X, str. 289 i dalje 1881), muzej Zagreba ništa manje obilne nalaze koje je P. Augustin Zubac poslao iz tumula kod Gradca u Brotnjo polju. Ovi potonji nose obilježje čistog brončanog doba, dok nalazi s Glasinca pripadaju naprednijem razdoblju. Vrlo marljivo nabrajanje tumula, koje je na Balkanskom poluotoku vidio, donosi Ami Boue u II. svesku svojih „Turquie d’ Europe“, str. 349-353. Djeca zemlje umiruju se u pogledu ovih brojnih drevnih nekropola s predodžbom da su oni ostaci turskih vojnih logora. U takvim su logorima u prošlosti znali podići male zemljane humke i ti usaditi znak u polju, humak s kopljem s tugom za velikog vezira, dva za sultana. To pobožno vjerovanje pridonijelo je donekle očuvanju tumula, tako što su povremeno turski osobenjaci dali na vrhu gomile pripremiti svoj grob, drugačije zajamčena činjenica, koja jasno proizlazi iz rezultata nalaza, npr. u inventaru tumula otvorenog kod Papaslija nedaleko od Filipopolisa, čiji se raznovrstan sadržaj sada nalazi u c. k. Prirodoznanstvenom dvorskom muzeju. No, tužno je da je za iskorištavanje ovih bezbrojnih, nepogrešivih nalazišta do sada učinjeno tako malo – službeno gotovo ništa; mogu samo ponoviti što sam i na drugom mjestu spomenuto, da će sjevernobalkanske i dinarske planinske zemlje zahvaljujući sjajnim pronalascima, kao što ih dali naš Tirol, Krajina, Salzkammergut, sijati u našim prapovijesnim zbirkama spomenika. Međutim, to ne smije ovisiti o slučajnosti koja će nam od jednog do drugog lustruma dati u ruke nekoliko dragocjenih objekata, ukoliko čak ne budu bačeni.
Nastavak slijedi ….
Preveo: Ivica Petrović
Iz knjige Moritz Hoernes, Dinarische Wanderungen