Kod sela Gradnići ulazimo u oazu Brotnjo polje, tzv. „crveno polje“, prema varljivim navodima nazvano tako ili po bogatstvu bojadisarskog broća (njem. Krapp, slav. broć) ili po izvrsnom crnom vinu koje tu uspijeva.
Proteže se paralelno s Mostarskim blatom i Trebižatom, točno u sredini između tih dvaju voda, no odvojeno širokim gorskim lancima, četiri sata dužine od sjeverozapada do jugoistoka, širine četvrt do jednog sata, s vrlo blagom klimom i plodnim tlom koje daje sve vrste poljskih plodova i voća, ali uglavnom vino i duhan. Šumovite planine zadržavaju buru, dražesna brda pružaju srdačan prizor kamo kog pogledate. Jugoistočni dio ravnice okrenut prema Neretvi, čija sela pripadaju župi Gradnići, podjednako je plodan po kvaliteti proizvoda u odnosu na sjeverozapadni dio koji obuhvaća župu Čerin. Potok Lukoč protječe cijelim poljem i odlazi jugoistočno do Trebižata.
Poput kamenog slapa spušta se greben Trtle do ruba ravnice; mladi pastir nam je pokazao put do osamljene župne kuće u Gradnićima, na čijem pragu nam je fra Augustin Zubac poželio srdačnu dobrodošlicu. Pred nama je stajao visok i vitak, blago pognut lik u franjevačkom habitu, ali s dugim kovrčavim brkom i crvenom kapom. Crte njegova lica odavale su južnoslavenski tip u onom čistom obliku kakav se najčešće sreće na planinama Crne Gore: visoko, malo izbočeno čelo, snažno istaknut orlovski nos, velike sjajne crne oči s dugim trepavicama, kovrčava tamna kosa. Poput izraženo preplanulog profila redovničke odore, tako blagost njegova pogleda i njegovih riječi proturječe vatri, za što su oboje sposobni. No, stroga redovnička disciplina čudesno je prigušila tu vatru u čistu blagonaklonost i blagozvučnost. Fra Augustin potječe iz starog i uglednog plemićkog roda Radmanovića, jednog od najbogatijih u zemlji prije prodora Turaka. Zbog svoje odanosti vjeri izgubio je plemstvo i posjede, dok je druga obitelj Ivanović, također nastanjena u Brotnjo polju, prihvatila Islam i promijenila svoje prezime u Kreović te spojila imanje Radmanovića sa svojim. Tako su još živući izdanci dviju nekoć ravnopravnih obitelji razdvojeni najdubljim jazom. Sulejman-beg-Kreović, koji živi u Travniku, bosanski je grand-seigneur i gospodar nad više stotina kršćana, – fra Augustin, koji je otada pozvan u Mostar, dirigira tamošnjom školom Sestara milosrdnica, koje obrazovanjem budućih obiteljskih majki izvršavaju jednu od najvažnijih zadaća za uzdizanje nacionalnog obrazovanja.
Ovdje smo najprije nazočili nedjeljnoj seoskoj misi. Ona se održava na katoličkim grobljima pojedinih naselja, obično pred malom otvorenom kapelicom, ali uvijek pod visokim starim stablima, svaki put na drugom mjestu, tako da sva sela prostrane župe (Gradnići ih broji 21) dođu na red. Pobožni seljani u pitoresknim skupinama odmaraju, kleče ili stoje uokolo na nadgrobnim spomenicima ili naslonjeni na njih. Na deblima moćnih hrastova ili kestenova koji im šušte nad glavama vise oskudne naprtnjače, jer mnogi su došli izdaleka te su svoj skromni obrok morali ponijeti sa sobom. Drugi koriste okupljanje svih stanovnika iz kraja kako bi uspostavili malu tržnicu, na kojoj je prije i poslije mise vrlo živo. Odatle je više starih groblja u zemlji dobilo ime sajmište (tržnica). Tom prigodom brojni vjernici, međutim svi na pojedine blagdane, donose one nematerijalne darove koji čine glavni prilog uzdržavanju svećenstva.
U Gradnićima smo također prvi put naišli na neprekidnu navalu seljana na darove i utjehe vjere, koju gore spomenuti svećenik drži „čak i pretjeranom“. Naš je župnik u ispomoći imao momčića pametna izgleda u narodnoj nošnji koji je peripatetički brinuo o manjim funkcijama, poput preslušavanja lekcija starih i mladih učenika i učenica na otvorenom, pri čemu je bilo šaljivo gledati kako se odrasli, bradati gojenci naguravaju do dječaka sa sklopljenim rukama i recitiraju lekciju, dok nisu dobili cedulju kao dokaz svoga truda, s kojom su se udaljavali nastavivši mrmljajući naučeno. Spremne za ispovijed stajale su gotovo uvijek skupine muškaraca ili žena u hodnicima župnog doma i, revno preispitujući svoju savjest, iščekivale poziv da iznesu svoje, zasigurno, vrlo bezazlene ispovijesti. Šematizam katoličke biskupije u Mostaru pokazuje da je broj godišnjih ispovijedi i pričesti posvuda veći od broja vjernika, „cum illi soleant infra annum multotics talia Sacramenta repetere“.
Može se prosuditi teškoća pastoralne skrbi pri ovakvom vjerskom žaru žitelja i veličini župa. Župa Gradnići dužine je 3 ½, širine 3 sata i bila je ranije, kada su joj pripadali Čerin i Gabela zajedno s njihovim dependencijama, tri puta veća. Župa Konjic proteže se dvadeset sati hoda u dužinu i osam sati hoda u širinu u surovom planinskom kraju, gdje ne samo da su sela skrivena u najzabačenijim kutovima doline, nego su i pojedinačne kuće svakog naselja raštrkane nadaleko i naširoko u planini. Zbog velike prostorne udaljenosti između granica župe i sjedišta dušobrižnika nastao je običaj da svaki župnik barem tri puta godišnje – zimi, ljeti i jeseni – obiđe svoju cijelu župu, pri čemu se često događalo da je cijeli mjesec morao izbivati vani prije nego je ponovno vidio svoj župni dom. Tijekom tih putovanja nije uobičajeno da misionari razmišljaju i o svom tjelesnom blagostanju, a ako došavši u konak nađu malo slame, smatra će se dobro opskrbljenim, ako ne, onda će i gola zemlja s komadom odjeće biti dovoljna kao podloga (5). „To činimo“, piše jedan od njih, „kako ih ne bismo uvrijedili, jer i naš narod leži na goloj zemlji. Kako je teško provesti toliko noći u najjadnijim seoskim kolibama, među članovima obitelji, među stokom i kukcima, to čak ni ja, koji sam to tisuću puta iskusio, ne mogu dočarati strancima.“
Brotnjo polje je u srednjem vijeku bilo pod vlastitim gospodarom, barem se u ispravi iz 1237. spominje Gregorius banus de Bronch. Stare ruševine i groblja razasuti su u velikom broju po polju, a 150 zasvođenih kuća srednjovjekovnog podrijetla još uvijek stoji među jadnim kolibama današnjih stanovnika. Groblje kod Gradca nosi ime kruška; ondje još uvijek leže moćni kameni blokovi gotske katedrale, nakon čijeg uništenja su se tamošnji kršćani potajno okupljali na molitvu uz oltarni kamen svoje nekadašnje bogomolje. Jednom su, međutim, Turci napali pobožni narod i objesili sedam najstarijih zajedno sa svećenikom na krušku. Odatle i naziv mjesta; samo stablo odavno je nestalo. Kamen ove i drugih crkava nalazi se, osim nešto ostataka, ugrađen u turskim kulama Krehin Dvor i Čitluk. Na oba mjesta nalaze se rimski natpisi. Jedan od tih kamenova podsjeća na spomenutu tužaljku o smrti divove kćeri. Posvećen je manima „neusporedive supruge Victorine Anne”, koja je svojim roditeljima preminula kao udovica u tridesetoj godini života. Drugi osakaćeni spomenik, u obliku svojevrsne atike, posvetila je neka Aelija svom najvjernijem sinu, L. Liviusu Rufinsu. Dok su se reprodukcije tih kamenja sušili na Suncu, prihvatili smo poziv Mate Planinića, kmeta iz susjedstva, koji je bio sretan što nas u svojoj kući može počastiti vinom, kavom i cigaretama. Neumorno je hrabri momak trčao amo-tamo između peći i podruma i gostiju, točio, motao cigarete, donosio vatru (žeravicu), a svoje inteligentno, ali smiješno lice, čiji je komični izraz bio pojačan obrijanim sljepoočnicama i dugim razdjeljkom okrunjenim čuperkom, sjalo je od radosti kad je nazdravljao nama i za dug život našega cara. Kad smo okrijepljeni i završena posla nastavili jahati, uzjahao je također konja i ostao uz nas cijeli dan.
(5) Pravi su kreveti domaćem pučanstvu Hercegovine jednako nepoznati kao i velikoj većini slavenskih i muhamedanskih stanovnika istočne Europe. Za počasne goste, primjerice, posluži stolica s naslonom u originalnom obliku poput gore prikazane, koju je seljak Ilija Slišković u Mokrom kod Mostara sam isklesao za takve potrebe, dok ukućani čuče na zemlji, rubu ognjišta ili na niskim skemlijama.
Nastavak slijedi ….
Preveo: Ivica Petrović
Iz knjige Moritza Hoernesa, Dinarische Wanderungen