Iz Gradca smo posjetili Čitluk, mjesto gdje je FZM. Jovanović godine 1878. tako odlučnim udarom porazio hercegovačke ustanike da je bez ispaljenog metka ušao u Mostar. Čitluk je najprivlačnije mjesto u oazi Brotnjo; ranije slavensko ime bijaše mu Karlovac, tursko označava „imanje“, „posjed“ i jednako oštro izražava turska prava na posjed nad cijelim krajem kao Kula koja nalikuje utvrdi i koju su mostarski begovi Lakišić sagradili tu na brežuljku usred lokvastih polja.
Tko je vidio župnu kuću u Gradnićima i gospodsku kuću u Čitluku ili bilo koju drugu kršćansku župnu kuću i tursku gospodsku kuću u ovoj zemlji, pozna prilike u Hercegovini pod turskom vlašću. Prva je tako bojažljivo izgrađena na rubu kamene pustinje kao da se boji kročiti u zelenu oazu; vrata su tako niska da se može ući samo pognuto, kako Turčin ne bi mogao ujahati na konju u kuću i kapelu, kako je znao činiti u opakoj oholosti još od vremena kada je Muhamed, osvajač Carigrada, projahao kroz portal Aja Sofije na konju i svojoj životinji na visokom oltaru bacio naramak sijena. (6) Turski zemljoposjednik dozvoljava da se umjesto prozora postave samo otvori nalik na štale, uz podrugljiv izgovor, da đauri ne trebaju vidjeti što turske žene rade na njegovom obližnjem imanju ili vrtu. Iz sličnih razloga je proizvoljno određena visina objekata koji su često tako niski da se krov može dosegnuti rukom.
Naspram tomu, turska gospodska kuća ili, u konkretnom slučaju, u Čitluku, u prizemlju ima samo štale. Vrata stambenih prostorija na prvom katu raspoređena su kao u obrambenim kulama na način da drveno stepenište tamo ne vodi izravno uza zid kuće, već tek preko uskog mosta. Visokim zidovima ograđeno je usko dvorište u kojem su jedna pored druge izolirane čitlučke kule, njih tri. Ta cjelina ostavlja dojam čvrstoga dvorca i može ponuditi dovoljnu sigurnost protiv skupine napadača naoružanih samo puškama. Tako na jednoj strani vidimo ugnjetavanje i surovu samovolju, a na drugoj strah i stalnu spremnost protiv osvete potlačenih. Cjelokupna novija povijest Hercegovine kreće se u ovom okviru, epohi koja se sada konačno došla kraju.
S visokih prozora na gornjem katu gospodske kuće puca pogled daleko u plodnu ravnicu, prožetu valovitim brežuljcima i lijepo uokvirenu planinama. Tamo se zelene vino i smokve, ondje se ljeska srebrnosiva mirisne masline i njiše plavičasto more mladih usjeva; grm šipka pušta svoje jarko crvene cvjetove, a skromno u tamnom tlu niče travčica duhana, čija će slava, kad sazrije, biti možda najveća od plodova ovog polja. Usred ovih blagoslovljenih nasada strše četiri zida ruševine crkve, a na brežuljcima su razasuti najimpozantniji staroslavenski nadgrobni spomenici svjedočeći da je ovdje nekoć bogati narod kršćanske vjere posjedovao polja naslijeđena od svojih otaca.
Međutim, i Turci su znali povećati prinos ovoga kraja. Godine 1843. vlada provincije izdala je nekoliko naredbi kršćanima Brotnjo polja, u kojima se od njih tražilo da iskrče šikaru Dubrava kod Međugorja sjeverno od Gradnića. Dobiveno poljoprivredno zemljište bilo im je obećano kao vlasništvo, ali je odmah nakon obavljene kultivacije ponovo oduzeto. Kad smo godine 1879. jahali po tamnoj grudi onog polja, u kojem su sada kršćanski seljaci radili s dvostrukim žarom, mnogi su od njih zaustavili svoje plugove i pitali hoće li sada konačno ondašnja obećanja biti ispunjena. Tako je dobro pamćenje, tako je nepokolebljivo povjerenje tog jadnog pučanstva. Šteta što je ponovno moralo biti prevareno!
Šteta! No, nije moglo biti drugačije. Ljudska narav mora oplakivati što je državništvo prisiljeno računati s brojem glava, iznosom poreza koji moraju platiti i dijelom nacionalnog blagostanja koje oni predstavljaju. Pritom katolici Hercegovci naravno izvuku deblji kraj. S druge strane se, međutim, ne smije zaboraviti da uprava Bosne i Hercegovine mora riješiti beskrajno kompliciran problem. Ne samo da mora prevladati problem s kojim se kolonijalne države susreću u stranim dijelovima svijeta, za koji se svakako ne može tvrditi da je jednostavna stvar; već geografski i politički položaj okupiranoga područja iziskuje također maksimalan obzir i najpažljivije razmatranje svakog koraka koji treba odvesti u bilo kojem smjeru izvan naslijeđenih prilika i neprilika.
Do pravog uzleta gospodarstva ovih zemalja može doći samo u mjeri u kojoj se postojeći posjedovni i zakupnički odnosi, koji su prije trideset godina regulirani i kako ih je održavala austrougarska uprava, priznaju kao nepromjenjiva osnova općeg blagostanja. Ono što je nedostajalo tim normama prije uspostave novog režima (trećina i dr.), koje u osnovi nisu bile nepodnošljive, jest nepristranost u njihovoj provedbi. Ali to se sada događa posvuda i samo još nedostaje da se ne očekuje njezino rušenje od promjene sustava, nikakve daljnje političke konflagracije te da se početak pojačane aktivnosti za vlastito i opće dobro – aktivnosti za kojom čini se i sama zemlja žudi – ne odgađa do pojave takve eventualnosti. Nasreću one, u početku glasno izgovorene, sada više u tišini gajene prikrivene namjere i nade među pripadnicima svih triju konfesija blijede te iz godine u godinu sve više padaju u drugi plan.
P. Ivan Vasiljević, koji nas je nekoliko dana kasnije ugostio u Čerinu, drugom župnom selu Brotnja, svojom pojavom ne ostavlja toliko estetski zadovoljavajući dojam kao njegov kolega po službi u Gradnićima. On je veseli punašni gospodin, više ortodoksni tip svećenika, ali se trudi zaštititi rimske spomenike u župnoj kući koji potječu iz okolice njegova mjesta stanovanja. Ponekad se, naravno, i tu dogodi nešto čudnovato. Tako je nad seoskim izvorom od pamtivijeka stajalo postolje s lavljim stopama od mekog vapnenca koje su nadaleko cijenile Hercegovke. Jer s tog su kamena strugale prah koji su miješale s vodom kao lijek za nedostatak majčinog mlijeka. „Je li svima koristilo“, skeptično govori P. Bakula, „ne znam; ali nije moglo biti posve beskorisno, budući da se upotreba nastavila kroz stoljeća.“ Sada je taj kamen pretvoren u zdjelu za svetu vodu, ali se ostaci čuvaju za daljnju upotrebu na opću želju naroda. O istom kamenu se pripovijeda da ga je turski zemljoposjednik Kreović dao dva-tri puta odnijeti na svoj imanje u Gradac, gdje se upotrebljavao u svjetovne svrhe; ali se uvijek samostalno vraćao u Čerin. U Kaknju, na ušću Ribnice u Bosnu, prah sa srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika uzimale su također dojilje kao lijek kod nedostatka majčinog mlijeka, a u Skadru, u istom slučaju, kako narodna pjesma kaže, žene hodočaste do mjesta na zidu tvrđave gdje navire siga. Legenda objašnjava običaj tako što je ovdje zazidana majka dojilja kao žrtva za gradnju. Nešto slično poznato je i iz drugih krajeva.
Čerin se nalazi u južnom podnožju šikarom obraslih brežuljaka Trtle, u najljepšem dijelu ravnice Brotnja. Župna kuća je na uzvisini nedaleko od zamišljenog izvora s kojega se pruža ugodan pogled na prostrana, plodna polja. Gradnja crkve, započeta 1865. godine, dovršena je tek nakon okupacije. Od izvora prema istoku pružaju se brojne ruševine kuća, dijelom pod, dijelom nad zemljom; ispod njih su nađeni temeljni zidovi veće građevine sa završetkom nalik apsidi. Odavde potječu brojni rimski reljefni fragmenti koji su danas uzidani na različitim mjestima u župnoj kući. U vrtu se nalazi oltar posvećen „Diani Augusti“ i „Silvanusu Augustusu“ kao i nadgrobni spomenik donesena iz onih građevina s apsidom s likom kao protoma ili na konju te s figurama Perzeja. i Andromede. Otac Bakula odbacuje ideju da je riječ o prikazu četvorice evanđelista, ali nije puno zadovoljniji ni s vlastitim objašnjenjem (misli da je reljefno poprsje od filozofa Seneke, a Andromeda čak muški zatočenik). Stoga vjerujem da sam pronašao i kamen koji bi, prema informacijama istoga časnog člana Reda, predstavljao „Adama i Evu u raju kako beru zabranjeno voće“, iako se na reljefu može vidjeti samo bakantica, koja pod velikim trsom svira dvojnice. Riječi tako maštovitih izvjestitelja ne smijete eto shvaćati previše ozbiljno. P. Bakula također želi utvrditi bitnu razliku između staroslavenskih nadgrobnih spomenika, koji se nalaze u većem broju na pet lokacija kod Čerina, i ostalih spomenika ove klase. On kaže: Nigdje drugdje u našem misijskom području nisam na nadgrobnim spomenicima našao toliko križeva različitih veličina kao ovdje. Drugdje su grbovi sastavljeni na mnogo različitih načina, ali ovdje se gotovo svi sastoje od štita i mača te zvijezde u sredini štita. Drugdje kruže plesovi nimfi oko kamenja; ovdje sam takve jedva našao na jednom ili dva od mnogih koje sam pregledao. Uostalom, ovdje su grobovi uza svu svoju raskoš bez natpisa kao i drugdje. Na jednom jedinom se može pročitati goticom pisano: Ase leži Radovan Rakojvić; proklet tko će tugin leći, veće njegovo pleme (Ovdje leži Radovan Rakojvić; proklet tko god se ovdje pokopa osim iz njegova plemena.) Iz kamenom ozidane grobnice ovog ponosnog roda uzeo sam lubanju koju sam kasnije darovao Dr. F. v. Luschanu.
Jednog svježeg svibanjskog jutra otišli smo iz Brotnjo polja i odjahali preko Vranjeva-Dubrave u Ljubuški.
(6) Još jedan razlog koji se navodi za upadljivu niskost kućnih vrata kršćanskih žitelja jest da osoba koja ulazi ne bi trebala s praga moći pregledati unutarnji prostor. Jer ako posjetitelj namjerava neko zlo, žrtvi je lakše suočiti se s neprijateljskom namjerom uljeza, ako ga se prisili sagnuti prilikom ulaska. Mislim, međutim, da je to bila samo usputna prednost, a da je glavna svrha bila lakše grijanje kuće tako što su vrata i prozori ostavljani što je moguće manjima. U slučaju starijih kršćanskih bogomolja, pak, nisu ovi, nego gore navedeni razlozi bili presudni za to jadno stanje.