Jednoga svježeg svibanjskog jutra otišli smo iz Brotnjo polja i odjahali preko Vranjeva-Dubrave u Ljubuški.
Dionica iznosi 14 km, od čega se prva i posljednja četvrtina prolaze kasom po uglavnom mekom tlu. Srednja polovica se mora prevaliti korakom. Struktura terena sliči onoj od Mostarskog blata do Gradnića, valovito tlo kojim se cesta provlači u velikim zavojima. Kod manjih valova cesta vodi od jednog do drugog na kamenoj brani. Vode ima samo pola sata od Čitluka u obliku duboko usječenog planinskog potoka Lukoča koji nas neko vrijeme prati. Nakon prve četvrtine puta jahanje postaje još zamornije jer je cilj, moćni kameni stožac i tvrđava Ljubuški, stalno pred očima, a da mu se primjetno ne približavate.
Oaza Ljubuško polje manje je srdačna, no ništa manje plodna i oduvijek je bila bliža svjetskom prometu od udaljenije visoravni Brotnjo polja. U antici je to bila rimska cesta od Salone do Narone izgrađena u dolini Trebižata, a danas je to poštanska cesta Makarska-Vrgorac-Ljubuški koja povezuje ovaj izdašni okrug s Dalmacijom, s obalom pa tako i sa svijetom. Ta dva cestovna pravca genijalno je uočio i odabrao 1878. godine barun Jovanović kao crte za napredovanje svoje divizije tijekom brzog i pobjedonosnog ulaska u Hercegovinu, tako što su 1. i 2. brdska brigada prešle granicu kod Vrgorca, 3. kod Imotskog te su se dan poslije sve tri brigade spojile kod Ljubuškog. Kao što se ruševine Blagajske tvrđave kod Mostara vežu uz Hercega Stjepana, osnivača „Hercegovine“, tako se „Grad“ u Ljubuškom dovodi u povijenu vezu s njegovom suprugom te se naziv grada tumači na način da je dvorac sagrađen kao spomenik njegove ljubavi (ljuba) prema vojvotkinji. Kula, koju građani zovu Erceguša (vojvotkinja), nema ulaza u prizemlju i u nju Turci, koji su je samo očuvali, nikada nisu ušli. Govorilo se da su se u početku bojali da je u njoj postavljena mina, ali su onda, zbog tradicionalnog običaja (adet), izbjegavali otvoriti tajanstvenu građevinu. Kršćani vjeruju da je tu pokopano tijelo biskupa Danijela Vladimirovića II. iz Duvna, kojega su Turci ubili u Ljubuškom 1563. godine te da nadnaravna sila sprječava njegove ubojice da uđu u svečevo počivalište.
Gorje na čijem se stožastom jugoistočnom kraju nalazi „Dvorac vojvotkinje“ proteže se od sjeverozapada paralelno s dalmatinskom granicom i svim manjim i većim prirodnim tvorbama u ovom dijelu zemlje, s okomitim padom prema polju kroz koje teče Trebižat, koje se ovdje širi i u širokom polukrugu zatvara grad čiju periferiju čini tok rijeke.
Kotar Ljubuški ima samo dvije općine: Ljubuški i Sovići, ali je unatoč svojoj maloj veličini jedan od najnaseljenijih, čak i relativno najnaseljeniji u Hercegovini. Jer sa svojih 32.214 ljudi, po apsolutnom broju glava nadmašuje ga samo kotar Mostar (44.706). Od navedenog broja 28.054 su katolici, 3.561 muhamedanci, a 597 pravoslavci. Posljednje dvije brojke čini gradsko stanovništvo gdje nalazimo 2555 muhamedanaca, 181 pravoslavca i 726 katolika. Godine 1879. u gradu je bilo samo 57 katolika. Ovdje najjasnije vidimo kako je katolički narod, unatoč brojčanoj snazi, do sada bio potiskivan iz hercegovačkih gradova. Postojanje gradskog središta određuje samo položaj različitih elemenata, ne i njihovu snagu.
Takvo središte plodne riječne ravnice i njezinih brojnih naselja postojalo je ovdje već u antici. Kod samostana Humac, koji pola sata jugozapadno od današnjeg grada dominira prijelazom preko rijeke, nesumnjivo je bila rimska postaja Bigeste, XIII. M. P. iz Narone na cesti prema Saloni. Od Soline do Norine narod i danas naziva pravac djelomično dobro očuvanog puta „Sekulan“, za koji, kao i za još jednu umješnu rimsku cestu, „Zid Vukova megja“ u Crnoj Gori, legenda kaže da svoj postanak duguje nadmetanju dvojice braće za djevojku. Na Humcu i u okolici pronašli smo nekoliko novih rimskih natpisa uz već ranije poznate, između ostaloga i na stijenama, koji zajedno svjedoče o raširenosti dependencija o Bigesti. Dvije posvete, koje se odnose na restituciju porušenog Bakhova hrama u II. stoljeću poslije Krista, upućuju na izdašno vinogradarstvo već u toj starijoj kulturnoj epohi; jedan od natpisa na stijeni pada prije 42. godine naše ere. Te godine je VII. legija, koja je služila u južnoj Dalmaciji, dobila nadimak Claudia pia fidelis, koji se ovdje još ne pojavljuje. Natpis govori o dva vojnika ove legije koji su bili rodom iz maloazijskog kraja Mylias, jednog od okruga za novačenje dalmatinskih okupacijskih trupa i koji su otpušteni „honesta missione“ nakon duge službe – jedan nakon 33, drugi nakon 20 godina službe. Ruševine Bigeste su orane ili kultivirane; ali u širokom radijusu ima tu i tamo površina klesanog kamena, komada stupova i sličnoga što strši iz tla. Samo iskapanja, koja bi ovdje bila vrlo prikladna, mogla bi dati rezultat koji bi nadilazio raznolike i obećavajuće navode fratara. Stupovi rimskog mosta vide se s jedne i s druge strane pod vodom Trebižata punoj trske u obliku ogromnih blokova povezanih željeznim stegama. Cesta, koja je ovdje prelazila rijeku, obostrano je uništena satima uslijed kultivacije, ali se i dalje pojavi pod grmljem i šumom.
Samostan Humac je naočita, čvrsta novogradnja s crkvom i izdašnim prostorima za stanovnike i njihove škole. Sjedište je provincijala reda i duhovnog utjecaja na jugu katoličkog trokuta, dok na njegovu zapadu Mostar te na sjeveru Široki Brijeg snažno zastupaju taj utjecaj. Ovdje smo nakon večere u refektoriju slušali kako biskup O. Paškal Buconjić na klasičnom latinskom, koji je čudnovato zvučao uz čibuk i crnu kavu, drži filipike protiv tada sklopljene konvencije s Portom, kojom je suverenost sultana u okupiranom području izričito zadržana.
Franjevci objašnjavaju naziv mjesta Ljubuški ugodnim položajem grada, a jedan od njihovih pisaca o tome ovako kazuje:
„Nijednu od ravnica u misijskom području nisam nezasluženo hvalio; međutim, ovu moram pohvaliti iznad svih ostalih iz dobrih razloga. Jer ovdje se spajaju ona tri čimbenika koji objedinjeni daju plodnu zemlju: bogato tlo, konstantna vlaga i blaga klima; zato je svaki kutak ovog polja iznimno produktivan ili se može učiniti takvim uz malo truda odvođenjem suvišne vode. Treba imati na umu da je Hercegovina često bila pogođena glađu uglavnom zbog suše; ali Ljubuško polje se poput atlete hrve pod žarom Sunca; što više pritišće, to više napinje njegove snage, a upravo u najsušnijim godinama daje najbogatije urode.“
„Hercegovci dobro znaju i nikada neće zaboraviti koliko ih je često pritiskala glad prije nego što je ovo polje oslobođeno močvare i šume, a njegova gruda natopljena vodotocima, a znaju i kakvu su korist od toga imali. Ipak želim istaknuti djelo od tako velike koristi. Rijeka Trebižat, zvana i Mlade, „mladić“, jer je ne tako davno nakon potresa presušila, ali ubrzo opet izbila iz velikog ponora, poplavila je cijelu dragocjenu ravnicu svojim perenirajućim bujicama, tako da je na njoj uspijevalo samo močvarno bilje i močvarna šuma. Tako je bilo donedavno u ravnici oko Ljubuškog: cijela nizina bila je prekrivena gnjilom vodom pružajući samo život nebrojenim rojevima komaraca. Onome, tko okonča takvo stanje i učini nam tako najveću blagodat, neka mu svevišnji Bog dadne svako dobro! Godine 1833. uzvišeni austrijski car je u interesu svojih podanika koji su živjeli u ravnici ispod Vrgorca sklopio ugovor sa sultanom, prema kojemu se korito rijeke treba produbiti i regulirati branama. Međutim, Turci ne dadoše da se posao u cijelosti izvrši po carevoj nakani te tako Trebižat bi reguliran samo u širini od 2 ½ sata. Kasnije je urađen još jedan komad od 360 lakata. Zahvaljujući objema zahvatima voda je konačno odvedena iz ravnice i ostavila nam dugo očekivane oranice.“
Na drugom mjestu isti domaći autor primjećuje da su Turci mogli voditi sjajan život u Ljubuškom, ali su zbog svoje tupoglavosti propali u siromaštvu, da čak nisu ni poznavali strateški značaj svoga dvorca, jer su ondje imali samo pet malih topova. U vrijeme austrijske invazije tu je bilo samo 160 albanskih redifa (sa samo dva topa) koji su se bez otpora predali.
Preveo: Ivica Petrović
iz knjige Moritza Hoernesa, Dinarische Wanderungen