Iz Ljubuškog smo uzvodno pratili dolinu Trebižata do državne granice.
Ova rijeka ulazi u Hercegovinu južno od Imotskoga na rubu 6 sati duge, 1½ sat široke, plodne ravnice, nedaleko od rimske cestovne postaje Novae, današnjeg Runovića, teče zatim oko 20 km kroz usku stjenovitu dolinu koja se kod Klobuka širi te nizvodno do ušća u Neretvu tvori nekad uže, nekad šire, plodne ili močvarne nizine koje je lako dobiti za kultivaciju. Iako gotovo pravocrtno prolazi od sjeverozapada k jugoistoku i usput prihvaća samo beznačajne pritoke, ipak nosi brojna imena na toj relativno kratkoj dionici; Radava, Mlade, Tihaljina, Vrljika, Trebižat, sve nazivi za jedan te isti vodotok. U nastavku ćemo pokušati donekle slikovito dočarati mnoštvo pojava koje su dovele do ovih varijacija naziva.
Najprije smo odjahali u Vitinu, raskošnu ladanjsku rezidenciju slavnih Kapetanovića. Da je ova bogata plemićka obitelj znala uspostaviti povoljan odnos s novom vlašću, unatoč prošlosti punoj kršćanskog ugnjetavanja, to duguje mudroj pronicljivosti svoga starješine, sijedoga Muhamed-bega, koji je za razliku od svoje cjelokupne obitelji već i prije bio omiljen kao blag i umjeren. Kasnije smo upoznali časnoga starca u Sarajevu, kada smo mu prenijeli srdačne pozdrave njegova prijatelja u visokoj starosti, katoličkog župnika Skoke u Rasnom (kasnije u Širokom Brijegu). Muhamed-beg je prema njemu očuvao svoju blagonaklonost i kada ga je pokušavao preobratiti, na što se samo nasmiješio ili prosvijetljeno primijetio da svatko može biti blagoslovljen u svojoj vjeri.
Na preporuku Bećir-bega, ljubuškog kajmakama, gostoljubivo su nas primili njegovi rođaci Osman i Sulejman. Dvorac Vitina leži na obronku Vranj planine koja se proteže prema Ljubuškom i za sobom ima gole krške stijene, a pred sobom prostranu divljinu vrtova s brojnim šumećim izvorima. Naočita gospodska kuća sa svojim radoznalo istaknutim gornjim katom i velikim prozorima gleda preko njihajućih krošnji drveća daleko u riječnu dolinu; malo postrance je skrivena kuća za žene. Želimo rado pretpostaviti da je haremluk ugodnije i udobnije namješten od selamluka, u čije široke, oribane i okrečene odaje na odmor pozivaju divani postavljeni ukrug te da se razgleda rijetko oružje, citat iz Kurana ili karta na zidu. Dobar je dojam također ostavila iznimna čistoća muhamedanaca koji su pripadali višim slojevima. Iako prostrana divanhana na gornjem katu, koja se sastojala od nekoliko odaja, nije bila prekrivena ćilimima ili barem prostirkama – kako se moglo očekivati kod tako imućne i ugledne muslimanke – Sulejman-beg, plavokosi mladić u šarenoj narodnoj nošnji odmah je izuo krute crvene kožne papuče i hodao okolo u svježim bijelim čarapama. Ali neobrađene podne daske bile su tako izribane da si je mogao priuštiti tu udobnost a da ne zaprlja noge. Večerali smo kod Osman-bega, koji je sjedio naspram nas u europskoj odjeći, ali nije dotakao crno vino i gotovo ništa nije jeo. Bio je iznimno susretljiv i uvijek nam dodavao. Poslužitelj je smio samo spustiti jela na stol, koja su prethodno, uzgred rečeno, zbog nedostatka prikladnog namještaja stajala na podu. Taj sluga divovskog stasa u kršćanskoj narodnoj nošnji, s čupavim, ledeno sivim obrvama i dugim brkovima pod orlovskim nosom, činio je, kada bi pogledao svog gospodara, moćan kontrast slabunjavoj figuri potonjega, bijedno odjevenog u svoju modernu odjeću izgledajući u njoj vrlo neprilično.
Mjesto Vitina tužna je uspomena za katolike Hercegovine; jer ovdje bijaše, gdje su ih Kapetanovići u velikom broju nagovorili da se pridruže staroturskom pokretu Husein-age, a 1832. su ih mostarski Turci pod Ali-pašom-Rizvanbegovićem pobijedili i pobili.
Dijagonalno nasuprot Vitini na neplodnom kraškom tlu stoji župna kuća u Veljacima, u istom kontrastu s onom ladanjskom rezidencijom kao Gradnići u Brotnju u Čitluku.
Selo „Velijaci u zemlji Humskoj“ pojavljuje se već 1395. u povelji kralja Stjepana Dabiše, koje daruje svojoj kćeri Stani pod uvjetom da nakon njene smrti pripadne humskom knezu Juraju Radivojeviću ili njegovim nasljednicima. Ali mnogo ranije su ovaj dio doline naselili i obrađivali rimski doseljenici zbog njegove pitoreskne draži i plodnosti. U Vitini i Veljacima našli smo rimske natpise, reljefe, novčiće i slično; spomenuti Muhamed-beg je čak dao izvršiti iskapanja u prvom mjestu, koja su otkrila umjetnički popločani mozaik i kupalište. Srednjovjekovna kultura ostavila je za sobom mostove, nadgrobne spomenike, ruševine crkava, čiji broj i položaj svjedoče da je ovo područje zamočvareno tek u novo doba. Godine 1841. ovdje je kao i u donjoj dolini Neretve Ali-paša uveo kulturu riže, što spomenutom tiraninu čak i nepristrani kršćanski svjedoci računaju se kao veliko dobročinstvo.
Put od Veljaka do Klobuka, gdje kreće uska dolina rijeke, neopisivo je jadan i vodi katkad preko kraškog tla, prepoznatljivog tek po abraziji stjenovitog tla, katkad blizu kaskada duboko usječene rijeke, katkad kroz plićake močvarnih polja u podnožju čudnovato oblikovane planine, koja se na sve strane strmo uzdiže iz nizine poput plasta sijena, nigdje nije spojena s većim uzvišenjem, a ipak sadrži hladne izvore koji izbijaju iz golog kamena na mnogim mjestima od podnožja do vrha. Na donekle zaravnjenom vrhu leže ruševine stare crkve s dobro očuvanim glavnim oltarom; na padini na pola visine stošca nalazi se nova župna kuća između pretpovijesnih gomila, od kojih sam neke ovdje pronašao otvorene. Položaju ove kuće ne manjka romantičnosti, koja inače nedostaje župnim kućama u Hercegovini. Osobito neobičan lik je i župnik. Glavu je umotao u šareni šal nalik turbanu te nabacio poderanu bundu. Tako je svojim lijepim, melankoličnim licem više nalikovao na princa iz istočnjačke bajke koji živi u nevolji i izgnanstvu nego na katoličkog svećenika. Taj dojam pojačavala je njegova sumorna narav, oboren pogled, tiho lutanje po stjenovitim liticama gdje smo ga sreli – ukratko, sušta suprotnost vedroj, otvorenoj naravi svih očeva s kojima smo do sada susretali. Taj je mladić najčudniju sliku ponudio dok je sjedeći na čađavom ognjištu pod otvorenim krovom svoje pustinjačke kolibe s guslama na koljenima na melankoličan način pjevao uz elegične tonove monokorda, usmjerivši lice oštrih crta prema zadimljenim gredama stropa. Oči su mu samo nakratko zasjale kad je mladi seljak, kojeg je naš posjet namamio, zapjevao jednu od onih djevojačkih pjesama (ženske pjesme), koje čine liriku južnoslavenske narodne poezije. Bilo je neobično dirljivo slušati ovu primitivnu pjesmu u kamenoj pustoši i pritom bacati pogled van na riječnu dolinu obasjanu mjesečinom, čije su brojne vodene žile poput svjetlucave mreže prekrivale prostrano polje, dok su njegove kaskade, moćno odzvanjajući u tihoj noći, potpunije pratili guslačevu pjesmu nego njegov jadni instrument.
Nasuprot Klobuku uzdiže se brežuljak sa starim nadgrobnim spomenicima i kapelicom sagrađenom od njih. Ovo je također mjesto gdje sadašnji stanovnici uske doline pokapaju svoje mrtve. Međutim, samo rijetki podignu kameni križ na njihovim grobovima; većina jednostavno prekrije komad zemlje u kojem leži pokojnik duguljastom hrpom kamenja. No, budući da vrh brežuljka nudi ograničen prostor, grobovi su vrlo blizu jedan drugome, tako da se treći leš pokapa između postojeća dva što je duže moguće. Neke se hrpe kamena same pomiješaju, druge međusobno spoje rođaci mrtvih šutom, kako se zemlja ne bi opet rovala i narušavao mir davno počinulih. Vjerojatno je da gore spomenute „Gomile“, koje se obično nalaze na ograničenim brežuljkastim područjima, svaka za sebe, ujedno predstavljaju zatvoreno groblje koje je dovoljnim nakupinama kamena – često visoke do pet i više hvati – konsekrirane te onemogućene za daljnju uporabu. Franjevci kažu: in fundo huiusmodi acervorum est invenire carbones, ossa humana vel vasa cum cineribus aut perpetui luminis (svjetiljke); oni su dakle također ustvrdili da je ovdje riječ o pretpovijesnim, dijelom spaljenim, a dijelom skeletnim grobovima, koji, kako su daljnji nalazi pokazali, pripadaju takozvanoj halštatskoj epohi.
Pola sata uzvodno od Klobuka gorska staza vodi pored ruševine dvorca preko stjenovitog sedla na kojem su na strmoj padini okupljeni brojni srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Ovdje velika, gotovo četvrtasta ploča kripte iznenađuje svojim bogatstvom figura, na kojoj su vrlo ukrašeno prikazani turnir i kolo u dva reda, jedan iznad drugoga. Jahači u gornjem redu jure s kopljima u rukama „spremni za dvoboj“. Možda se pak ne radi o jednom od raznih oblika kasnosrednjovjekovnih „ubadanja“ ili „utrkivanja“, kojih je prema turnirskim knjigama bilo oko šesnaest, nego o nacionalnoj konjičkoj igri južnih Slavena, o kojoj govori srpska narodna pjesma kaže: «Tko dobra konja ima, vješto ga vrti, uživa u igri bacajući džilit“. Umijeće ove igre sastoji se u vještini jahača u hvatanju protivnikovog vodoravno bačenog, četiri stope dugačkog štapa (džilit). Između jahača stoje dvije žene držeći cvijeće u rukama. Cvijeće drže i plesači i plesačice u donjem redu figura; jer ovdje se izmjenjuju u šarenom nizu vitezovi i „vile“, kako narod kaže, ili sveci, kako ga kler poučava; naime, ovi potonji u takvim prikazima vide prizore nebeskog zadovoljstva, pri čemu se čini da su besmrtnici uključeni u zbor blaženih. Polukružno pokrivalo za glavu viteških dama (7) tumači se popularnom aureolom za ovu pobožnu svrhu, a bezbrižni klesari kojima zahvaljujemo za ove neobične spomenike, također su djelovali u prilog takvom tumačenju ne prikazujući stopala spomenutih viteških dama i ostavivši ih da slobodno lebde u zraku.
Nadalje, rijeku se prelazi po dotrajalom drvenom mostu bez ograda i ide nadasve jadnom stazom čas blizu vode, čas visoko iznad nje, sve dok se malo postrance od rijeke ne naiđe na širi put koji prolazi prilično ravno, vješto vođen između krških visova i šikare. Na nekoliko mjesta vide se razvaljeni ostaci rimske ceste od Salone do Narone, na kojoj se sada nalazimo; od brojnih viteških grobnica skrivenih ovdje u gustoj šikari, podigli smo samo jedan kamen u obliku sarkofaga na čijem boku je u reljefu prikazan konj s pognutom glavom i otkopčanim sedlom, čini nam se, kao karakteristična ilustracija viteškog gesla: „Sreća ove Zemlje leži na leđima konja.“
(7) Ova vrsta ženske kape i sada je još uobičajena; naziva se ovrljina (dr. F. S. Krauss).