Najbolje karte bilježe jezero Krenica samo kao akumulaciju Trebižata dužine oko 2 km, širine 5 km, nedaleko od sela Drinovci i dalmatinske granice.
Zato smo pri izlasku iz riječnog defilea bili jako iznenađeni prizorom vodene površine koja zauzima cijeli zapadni obzor, svjetlucajuća i zrcaleća, ovdje namreškana valovima, tamo mirna plava, ostavljajući dojam dalmatinskog morskog kanala s obalnim otocima! Moji hrvatski ulani klicali su misleći da su blizu morske plaže koja uvijek magnetski privlači stanovnike dinarske unutrašnjosti. S onu stranu sat vremena širokog jezera, iz zlatnožute krške planine zasjao je bijeli grad: Imotski, nama nažalost nedostižan, jer žitelji ovog jezera, čije su vode miljama okolo razlivene kroz sve doline i nizine, nisu spremni za vožnju po njima. Gotovo jednako kao i mi bili su iznenađeni razmjerima vodene površine koja, prema njihovim riječima, svake godine doduše znatno naraste, ali već dvadeset i pet godina nije dostigla takve razmjere kao ovoga proljeća (1879.). Uslijed ovog događaja sve su kulture u dolini i ravnici bile dijelom duboko, dijelom vidljivo pod vodom, radovi i promet bili su u potpunosti prekinuti s obje strane dalmatinske granice.
Jezero Krenica prebogato je ribom koja je toliko masna da se peče ili prži bez daljnje pripreme. Priča se također da u njemu katkad nastane zvuk poput grmljavine, nakon čega se na površini pojavi nevjerojatna količina mrtve ribe. O nastanku ovog jezera izvješćuje P. Bakula prema pučkim legendama sljedeće:
„U Blaževićima kod Imotskog nalazi se glasoviti gorski ponor Vrbina, gdje su, prema općoj predaji, bili stočni obori bogataša Gavana. Njegovi su ovčji torovi bili na mjestu gdje je sada veliko jezero Krenica, a torovi za janjad na mjestu današnjega malog jezera (mala Krenica). No, kad je obitelj Gavan brojnom blagu koje je posjedovala pridodala krajnju oholost, ne samo da ih je onaj, pred kojim se ponosni saginju, oborio na zemlju sa svim njihovim imanjem, nego su gurnuti u dubinu same zemlje. Naime, u Gavanovu kuću dođe neki siromah mučen najvećom glađu i zazivajući božansku ljubav, kleknu i zamoli gospođu za malo hrane da se okrijepi. Žena, međutim, nezadovoljna što je iscrpila sve psovke protiv nepoznatog prosjaka, iskaza mu najveći prezir bacivši mu jadnu koricu kruha tvrdog poput kamena, koju je prije toga pogazila nogama. Tada prosjak odlazeći reče ženi: Budući da ti je sažaljenje strano, ni ti ga nemoj naći! I odmah nakon ovih riječi otvoriše se ogromni ponori ne samo na istom mjestu, nego gdje god su Gavani imali imanja i progutaše ih sa svim njihovim blagom. Tako su osim dvaju navedenih nastala još tri jezera: Prološko, jedno kod Imotskog i jedno kod Borača (na gornjoj Neretvi), gdje su Gavani imali svoje posjede. Narod Hercegovine priča mnogo više o kažnjavanju ove obitelji, meni je dovoljno da sam dotakao suštinu predaje. Taj prosjak je prema narodnom vjerovanju bio sam Krist.“
Dakle, vidimo da je jedna vrlo raširena narodna priča u Hercegovini u pogledu višestruko uočenih fenomena brzog nastanka voda i urušavanja dijelova zemljine kore povezana s različitim lokalitetima, koji se onda svi spominju kao nekadašnji posjed grešničke obitelji Gavan. U Karadžićevoj verziji, pjesma kroz propast ove obitelji objašnjava postanak jezera Balaton u Mađarskoj, vjerojatno prema verziji koja je uobičajena među Srbima u Mađarskoj. Porijeklo pjesme se u svakom slučaju može prije tražiti u Hercegovini nego u Banatu; poznato je da slične legende postoje u Tirolu i Švicarskoj, samo što tamo umjesto rijetkih fenomena kraške regije katastrofu izazivaju razorne alpske pojave.
Žitelji opisanog inundacijskog područja više su puta pokušavali ubrzati otjecanje vode širenjem gorskog ponora kod mjesta Ploče, trud koji je naravno morao ostati uzaludan, iako su si Hercegovci i Dalmatinci bratski stiskali ruke. U Drinovcima je prije nekoliko desetljeća neki zemljak Herkapić u svodu pod ruševinama pronašao čvrstu škrinju i u njoj kompletan svećenički aparat, u svakom slučaju ostavštinu nekog dalmatinskog svećenika iz vremena kada se na vršenje katoličke službe u Turskoj gledalo s neodobravanjem i koja se mogla obavljati samo potajno uz veliki oprez. U obližnjim Ružićima narod i danas duboki ponor naziva Zvonara, jer je sačuvano sjećanje da su ovdje bila skrivena zvona kršćanske crkve prije turskih razaranja.
Prije nego što okrenemo leđa Imotskom, podsjetimo da je već jedanput s ove granične točke kršćanska sila u ratu s Portom i u savezu s Austrijom poslala svoje trupe na Mostar. To je učinila Venecija 1717. Alois Mocenigo zauzeo je Imotski, napredovao do glavnog grada i mogao je pokoriti cijelu zemlju uz pomoć pobunjenog kršćanskog stanovništva ili s Bosnom ponuditi ruku carskim vojskama. Međutim, trgovačka ljubomora Republike odredila je da pred Mostarom sačeka ishod opsade Beograda; i nakon što je ovaj bedem pao, Mocenigo se opet okrenuo na jug u Boku. Opsada Bara, koja je najprije pokrenuta, nije uspjela jer Crnogorci nisu održali riječ. Mletački generali nisu mogli učiniti ništa bez pomoći domaćih plemena. Njihove operacije također nisu bile usmjerene na odlučnu potporu njihovih carskih „Saveznih rođaka“, već samo na zadovoljenje sitnih posebnih želja i egoističnih trgovačkih interesa.
Kad su Morlaci i Crnogorci uvidjeli da sitničava ratna politika Mlečana ima za cilj samo stjecanje povoljnih obalnih točaka s malim sigurnosnim zonama i paraliziranje suparnika u usponu, uskratili su svoju potporu.
Tijekom rata od 1715. do 1718. bilo bi moguće, suradnjom Austrije i Venecije, ne samo odvojiti Bosnu i Hercegovinu od državnog tijela Porte, nego i spriječiti stvaranje male nacionalne države u zaleđu Boke. Krivica je Venecije što se to nije dogodilo.
Čudna razmišljanja se jave kad se brzim pogledom sagledaju teritorijalne i promjene moći koje su se od tada dogodile na istočnim obalama Jadrana. Dok je Venecija tonula, u akciju se uključila Rusija, što je najočitije izraženo u procvatu i rastu Crne Gore.
Plemena južne Dalmacije, zagrijana jurišem u službi Mlečana tijekom velikoga rata koncem XVII. stoljeća, nakon sretnog mirovnog ugovora u Karlovcu stoje mirno na svom putu; začuđeno su se našli prevareni za plodove svojih djela, njihovi interesi ostavljeni po strani, uostalom prepušteni kao i ranije turskoj samovolji. Zatim postupno postaju mlaki; osvrću se, i gle! na istoku im maše novi, plemenski i vjerski srodan, dakle, vjerojatno „pravi prijatelj“. Mržnja i nenaklonost sada zauzimaju mjesto nekadašnje zahvalnosti prema urbanim gosparima, i tako je tijekom prošlog stoljeća nastalo sadašnje fatalno stanje u kojem je Austrija preuzela mletačko nasljeđe u južnoj Dalmaciji.
Preveo: Ivica Petrović
Iz knjige: Moritz Hoernes, Dinarische Wanderungen