Ako na ovom mjestu posvetim opise kako čistokrvnom goniču obaju zemalja kao i lovu s goničima koji se nekada prakticirao, onda bih oba opisa mogao prikladno započeti starim uvodom u sve bajke: „Bijaše jednom“, jer čistokrvnih goniča u objema zemljama danas ima vrlo malo ili ih možda uopće nema, a vlada je lovu s goničima koji raspršuje divljač i uznemiruje revire Zakonom o lovu od 5. kolovoza 1893. kroz paragraf sub § 11 „Lov s visokonogim psima goničima je zabranjen“ već odavno mudro stavila prepreku, pa se tamo, gdje se još tu i tamo lovi s psima glasnog gona krupnije građe, to događa protivno zabrani i nezakonito.
Sadašnje bosanskohercegovačke goniče smatram proizvodima križanja, i to istarskog goniča s autohtonim pastirskim psom ili s istočnjačkim hrtom manje građe. Današnji goniči veće građe nedvojbeno potječu od prvog, dok oni manje građe potječu od hrta. Profesor Alois Pichler, i sam uzgajivač goniča, u potpunosti je potvrdio moj stav napisavši mi: „Lovio sam s goničima u više navrata u Bosni, ali su bosanski goniči takav quodlibet da o izvornom stvarnom bosanskom goniču ili keltskom goniču samo donekle sličnoga tipa ne bi moglo biti govora. Veći primjerci uglavnom su pokazivali snažnu sličnost s tipom bosanskog vučjaka ili pastirskog psa, a manji su podsjećali na tip arapskog manjeg hrta. Međutim, ova dva oblika bila su toliko prožeta istarskom primjesom, da bi ih se mirne duše moglo osloviti kao koncentrirana izložba pasa u jednom krznu. Toliko o (današnjem!) bosanskom goniču. U Hercegovini nije bilo drugačije. Stvarno dobri goniči, koje su posjedovali i vodili nekolicina bogatih begova, bili su potomci kratko- ili oštrodlakih istrijanera, a preminuli mostarski gradonačelnik Ibrahim-beg Kapetanović i njegova rodbina u Vitini uvijek su se hvalili da su im najbolji psi ili uvezeni istrijaneri ili križanci. Već otprilike deset godina nabavljaju se svježi istrijaneri pa slobodno mogu reći da istarska krv danas teče u svim goničima u zemlji. Moji goniči (rod im je 12 godina star) jednom su četvrtinom mali domaći goniči, napola istarski i jednom četvrtinom foksterijeri, dobro traže, ustrajno i glasno love, hvataju svaki trag, čak i vučji, podižu s loge te su simpatični, živahni ukućani. Boja: crnkasta dlaka boje vuka s crvenom oznakom, noge, ovratnik i njuška bijeli. Građa: malo veća od veličine foksterijera. Nažalost, nedavno (u siječnju 1912.) ponovno su mi jednog psa udavili vukovi.“
Takva je situacija danas s bosanskohercegovačkim goničima koji su gotovo bez iznimke mješanci. Prije četvrt stoljeća, u prvom kvinkveniju austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, čini se da je pravi bosanski gonič, keltski gonič, bio još prilično uobičajen u objema zemljama, jer major Laska daje živopisan opis njegovih triju varijanti, kratkodlake, dugodlake i oštrodlake. Pravi bosanski ili keltski gonič, kako je opisano u mojoj knjizi „Der Hund“ (izdavač „Kosmos“ u Stuttgartu), uglavnom je bio sjajne crne boje, koja je također bila pomiješana s crvenom, crvenožutom i jelenje crvenom. Bijeli prsten nalik vrpci okruživao je vrat, a smeđa se boja smatrala greškom pasmine.
Potonje je s pravom, budući da smeđa odaje očitu srodnost s ptičarom. Žalosnoj činjenici da je pravi bosanski gonič ili keltski gonič gotovo stvar prošlosti u Novoj Austriji suprotstavljena je radosna činjenica da se na jugu Stare Austrije, posebice u Koruškoj i Kranjskoj još uvijek uzgajaju pravi keltski goniči, tako da se ne treba pribojavati potpunog izumiranja i nestanka ove originalne pasmine pasa. Posebice se gospodin Franz Bicek u Reifnitzu u Kranjskoj prihvatio hvalevrijednog zadatka, da uzgaja keltske goniče razne građe, među kojima je uspio uzgojiti i čisto bijelog goniča, koji se, kako je dokazao njegov slavni snježnobijeli mužjak „Kapo-Reifnitz“, odlikuje izvrsnim karakteristikama. Bicekovi bijeli goniči su psi prelijepog, plemenitog izgleda, čvrste građe, jakih kostiju i željeznih mišića, koji se odlikuju velikom izdržljivošću, visokom inteligencijom i lakom vodljivosti, iznimno su dobroćudni, privrženi i sposobni za dresuru, markiranje i rad u vodi, ukratko, moglo bi ih se nazvati „univerzalnim psima“. Bijeli gonič bi također mogao biti pozvan da zamijeni keltskog goniča koji je došao do točke izumiranja u Bosni i Hercegovini, budući da je, prema vijesti iz Sarajeva, nekoliko bogatih veleposjednika i časnika garnizona odlučilo uvesti parove bijelih goniča te nastaviti uzgajati bijele goniče u Bosni i Hercegovini. Bijelog psa je u određenoj mjeri majka priroda predodredila za bijelosivi krški teren, kao što je i smeđeg lovačkog psa u našim njemačkim revirima, i treba izraziti čuđenje da je „Austrijska udruga za uzgoj pasa“ upravo kod austrijskih goniča odbacila bijelu boju, koji su tako slični keltskim goničima, ali su tolerirali smeđu boju. Poput stava majora Laske, obrnuto bi bilo puno ispravnije i bolje.
A sada o lovu s goničima kakav je nekada bio posvuda u Bosni i Hercegovini u zamahu. S goničima se lovio medvjed, vuk, lisica, svinja, srne i zečevi, pa čak i patke, kako je već rečeno, a svaka od ovih vrsta divljači imala je svoje čopore, tako da su pojedini bogati begovi, kao primjerice Čengić-beg poznat kao Nimrud, uvijek posjedovali više od stotinu goniča koji su se dijelili u zasebne čopore za pojedine vrste divljači.
S kratkodlakim goničima uglavnom se lovila lisica za kojom su jurili poput đavola. Zecu nisu koristile nagle promjene pravca, lisici vraćanje na vlastiti trag, u najboljem slučaju iznenadno skrivanje u udubljenju u tlu, pokraj kojeg je potom projurio čopor u slijepome žaru. Ali ni te podvale nisu dugoročno urodile plodom, jer se ubrzo okrenuo i opet bio za petama progonjenome kojeg je tada sustigla njegova sudbina.
Dugodlaki gonič, najjači od tri varijante, korišten je za lov na medvjede, divlje svinje i vukove i pokazao se bravuroznim u hajci i hvatanju ove grube divljači. Laska smatra doduše da gonič nije sposoban za lov na zdravog vuka, već da samo nanjuši trag ranjenih vukova, dok drugi tvrde da su pravi bosanskohercegovački goniči bili čak i strastveni progonitelji vukova, baš kao i ruski gonič sabljastog repa u Moskovskom Carstvu te keltskom goniču srodni „Chiens de Bresse“ nekadašnje „Louveterie“, francuskog lova na vukove. Dugodlakog mužjaka goniča po imenu „Purgo“ (vlasništvo majora viteza Kokotovića), iznimno oštrog u lovu na medvjede i svinje, poznavao je još major Laska. Oštrodlaki gonič navodno je činio izvrstan posao u lovu na srnu i zeca, pri čemu se katkad događalo da su goniči tijekom gonjenja zeca iznenada pustili čim je srneći trag prešao preko zečjeg traga, kako bi potom napali prvotni. Svi pravi bosanskohercegovački goniči gonili su najčešće uz zvonku, visoku lavež, ali je među njima bilo i povremenih basista i tzv. „hurleurs“ s prodornim glasom, pri čemu se podrazumijevaju psi s lavežom u dvije vrste tonova kao što je slučaj sa švicarskim jurskim goničem. Zvuk poput naricanja i zapomaganja, što je navodno bilo svojstveno njihovim precima, seguzijskim psima koje je opisao Arijan iz Nikomedije (navodni preci francuskih „Chiens de Bresse“), nikada nije uočen kod bosanskih goniča. Turski skupni naziv za goniče je „barak“, kojemu ispred ili iza doda riječ „köpek“ (dugodlaki) ili „kyllü“ (čupav). Major Laska je u starom latinskom djelu Poljaka po imenu Meninski (iz 1683. godine) pronašao da se u srednjem vijeku naziv „barak“ za goniča koristio čak i u Njemačkoj.
Ja osobno nisam lovio s goničima u Bosni i Hercegovini, nego u susjednoj Dalmaciji (i to na Korčuli i Pelješcu na šakala) i mogu reći da je lov s goničima uz naelektrizirani lavež četveronožnih lovnih pomoćnika i hajkača definitivno pravo uživanje. Major Laska ide malo predaleko kada lov s goničima naziva „pjenušcem lova“ i svakoga tko je dovoljno sretan da danas može loviti s goničima opisuje kao posebno blagoslovljenog od svetog Huberta. Ove izjave oduševljenog ljubitelja goniča možete razumjeti samo kroz dugogodišnji boravak u objema zemljama, – uživljavanjem u tamošnji uobičajeni lov, tijekom kojega je vjerojatno već posve zaboravio naš domaći lov. Jer inače nikako ne bi mogao ići tako daleko da ustvrdi kako „lovac nije potpun lovac koji lovi samo s ptičarom.“ Prateći prekrasan rad u polju, šumi i vodi našega njemačkog ptičara, njegovu brzu potragu, pažljivo praćenje, privlačenje, markiranje i istjerivanje divljači, krvosljedništvo i pokazivanje mrtve divljači jednako je radostan spektakl za svakog lovca poput prizora čopora goniča koji jure krškim terenom, a ako je lavež pasa u lovu „glazba“ za lovčevo uho, onda mi lovci s ptičarom možemo također oblajavanje naših domaćih četveronožnih pratitelja nazvati divnom glazbom za uši.
Vjerujem da sam ovako iznesenim mišljenjem progovorio iz duše svih njemačkih lovaca i time zaključujem ovo poglavlje o goničima i lovu s psima goničima u Bosni i Hercegovini.
Iz knjige: Camillo Morgan, Unsere neuen Reichslande Bosnien und Herzegowina in jagdlicher Darstellung (1912).
Preveo: Ivica Petrović