Gorica – Ružići – fra Augustin Skoko – Ledinci – Seline – razbojnik Roša

Iz Drinovaca smo rubom ravnice ili jezera jahali prema sjeveru do Gorice. Na pola puta ugledasmo lijevo uz vodu selo Dubrava, koje je do prije samo nekoliko desetljeća posjedovalo visoku i snažnu hrastovu šumu po kojoj je i dobilo ime, sada međutim, za kaznu za njeno pustošenje pati od gladi između poplave i suše.

Gorica leži na padini izduženog brežuljka Gorička strana, koji je dobio ime po selu, podno ruševina tvrđave i nekoliko hladnih izvora. Na plemićkom groblju srednjovjekovne tvrđave nekada je bilo više od dvjesto velikih nadgrobnih spomenika oko ruševina crkve sv. Stjepana, koja je oduvijek bila predmetom posebnog štovanja. Puk se izbliza i izdaleka okupljao da ispuni svoje zavjete, poljubi uokolo položeno kamenje te na golim koljenima obiđe mjesto. Dva puta je tijekom vremena ova crkva obnavljana i svaki put su je Turci ponovno rušili. 18. veljače 1856. u Stambolu i u svim provincijama Osmanskog Carstva objavljen je ferman sultana Abdula Medšida čije su sveobuhvatne odredbe sadržavale potpunu ravnopravnost svih religija. Iako je, kao i obično, mnogo toga ostalo samo na papiru, kršćani Turske osjetili su višestruko olakšanje i raspoloženje. Osobito su se na zapadnim granicama carstva usudili ozbiljno shvatiti hatihumajun te su i katolici Hercegovine po treći put sagradili crkvu sv. Stjepana u Gorici. Svećenik, koji je tri godine upravljao radovima, opisuje nam gorljivi žar s kojim je narod u tome sudjelovao. Koncem 1858. godine crkva je bila završena, osim podne obloge, koja je izrađena od kamenih ploča iz Osoja u Posušju, udaljenog dva i pol sata lošeg i okomitog puta. Tamo župnik svakoj osobi koja želi kleknuti u novoj crkvi naloži da donese jednu kamenu ploču. I tako se dogodi da muškarci i žene raspoloženi nose kamenje težine 140-160 funti cijelim putem na svojim leđima ili ramenima. Spomenuti misionar kaže: „Kad bi se samo pola ove marljivosti moglo naći u cijeloj zemlji, ne bismo više nigdje morali služiti misu pod drvećem.“ Nažalost, u žaru pobožnog rada su u novu crkvu ugrađeni svi srednjovjekovni spomenici viteškoga groblja. Ovaj potonji dugačak je 38 lakata, širok 18 lakata; narod je oko cijeloga mjesta podigao kameni zid dug 600 lakata te tako sebi i potomstvu stvorio groblje, kojemu se po ljepoti položaja nijedno drugo u cijeloj zemlji ne može mjeriti. Takvo što je svakako za svaku pohvalu, samo putniku koji nije misionar, moglo bi se činiti prikladnijim da su seljani svoj besplatni rad uložili ne u izgradnju crkava, nego cesta. U cijelom kotaru Ljubuški se u popisu stanovništva nakon okupacije zemlje spominju samo dvije volovske i nijedna konjska zaprega. S iznimkom gradskog okruga i sjeveroistočnog od Foče i Konjica, cijela je zemlja također siromašna kolima, tj. u Hercegovini nema prometnih cesta. Sada je uspostavljeno nekoliko poštanskih linija, ali promet još nije povećan. Dio krivice za dugo zanemarivane pripreme puta otpada na katoličko svećenstvo, čiji bi utjecaj, kao što smo upravo vidjeli, s lakoćom mogao pokrenuti živi i mrtvi materijal.

Vrativši se iz Gorice u Drinovce, opet smo okrenuli na zapad i odjahali u Ružiće. Na pola puta ove dionice zamijetili smo sve veću promjenu terena. Niska šikara počinje zelenilom prekrivati ​​gole kamenjare, sve učestalije se pokazuju brižno ograđene kulture u krškim kotlinama te se napokon dolazi u ljupku šumsku dolinu, koju poput parka presijeca široka staza. Visoke krošnje skrivale su gole zidove doline od očiju, vlažna svježina obavijala je dolazećeg putnika blagotvornim daškom. Bila je večer i početak ljeta, slavuji su gotovo pjevali u grmlju. Na ulazu ove doline koju čini Mamičko brdo s gorskim lancima Crne Gore i Ozrena, nalazi se porušena turska kula, a na kraju, na obroncima stijena katolička župna kuća. Iznad nje je gore spomenuta Zvonara. U blizini je nekoliko planinskih klanaca, iz kojih voda snažno izbija kada je poplavljena nizina Gorice; ako tamo padne, i ovdje se povlači. Ostali, koji obično ostaju suhi, koriste se kao staje za sitnu stoku. U njihovim labirintskim dubinama znade pastir osigurati svoj posjed od svakih namještaljki; no, urušavanja ili iznenadno izbijanje vodene mase mogu biti ovdje opasni i za njega. Poneka šteta nastala na taj način postala je temeljem legendom okićene narodne pjesme u Hercegovini. Povijesna predaja vezana je za obližnji klanac Bile kuće, koji se naziva Soldatuša, jer su starosjedioci jednom uhvatili i u njega bacili pet francuskih vojnika. Ostali klanci Mamičkog brda puni su vode tijekom cijele godine i koriste se kao prirodne cisterne. Jednu od njih, zvanu Turnjak, zatrpali su mještani jer je tu kampirala družina zloglasnog razbojnika Roše. O smjelim razbojstvima može se čuti podosta u ovoj zabačenoj dolini. Priča se da je naoružana svadbena povorka uništena napadom kod mjesta Topale, a u Pavičevinama kod Ružića pokazuju ruševine velike palače, u kojoj su nekoć hajduci ubili i opljačkali grofa Pavla Mikulića. Blizina dalmatinske granice, brojne špilje i skloništa, obilje vode i divlja planinska priroda pretvorili su dolinu Ružića u raj za hajdučiju iz koje je sada za sva vremena protjerana.

Jednu od najugodnijih večeri proveli smo s fra Augustinom Skokom, župnikom u Ružićima, koji je u međuvremenu preminuo. Naš domaćin dao nam je uvid u svoju vjernu dušu kada nam je pokazao sliku svog „najboljeg prijatelja“. Bila je to izblijedjela fotografija dječaka iz Trsta s kojim je studirao prije trideset godina u sjevernoj Italiji. Ne vidjevši ga više, čak i ne čuvši za njega, sačuvao je u svojoj hercegovačkoj krševitoj pustoši najvjerniju uspomenu koja se može posvetiti školskom prijateljstvu. Veselo sjećanje probudio je još jedan predmet koji nam je župnik pokazao, lovački rog, na kojem je znao odsvirati signale marša austrijskog pješaštva. Time je više puta odbio naoružane bande koje su se pojavile u blizini njegove kuće. Fra Augustin nije bio muzikalan samo u nevolji, nego je i sam svirao jednostavnu drvenu dvojnicu (svirala), koja je uz gusle narodno glazbalo južnih Slavena, a svirao je i gusle. Na večeru je ipak došao guslar koji je sjedio na podu uz ognjište i svirao tijekom gozbe. U takvim prigodama prostorija se neprimjetno ispuni pažljivim slušateljima koji u tihom divljenju okruže pjevača. Bez obzira koliko je kasno uvečer, bez obzira koliko je gostinska kuća udaljena od najbližih koliba, pjevanje privlači stanovnike poput magneta i obuzima ih do duboko u noć. Karakteristično je da ta privlačnost ne potječe od glazbe nego teksta i tu opet ne od poetskog ukrašavanja nego gole tematike pjesme. Instrument sa svojim stalno ponavljajućim jednostavnim stavkom – preko jedine strune se najprije prijeđe četiri ili pet puta bez kraćenja, zatim dva puta slijedi ista kratka ljestvica – svira skromnu, ali za učinak svojstvenu ulogu. U Ružićima smo čuli neke pjesme kojih nema još ni u jednoj tiskanoj zbirci, a među njima jednu sa sljedećim sadržajem: nekog plemića Ličanina su u kući napali Turci i ubili. Kćeri su mu odvedene u ropstvo, dok je domaćicu u visokoj trudnoći oholi pobjednik gotovo ubio konjem. Nakon toga žena je rodila dječaka koji je odrastao ne znajući za te sudbine, budući da se majka pribojavala da će prerano posegnuti za osvetom. No, jednom, dok je mladić sjedio uz vino i svoje lice promatrao u čaši, na svom je čelu uočio dubok ožiljak koji prije nije zamjećivao. Tada upita svoju majku, tko mu je nanio tu ozljedu, i dozna da ju je već pretrpio u majčinoj utrobi kad je Turčin počinio ono zlodjelo njegovoj kući. Tada je pisao svima s kojima je njegov otac imao bratstvo po oružju te im naredi da se osvete. Turčin, paša i vrlo moćan, bude napadnut i ubijen, sestre mladog junaka i mnoge druge kršćanske zatočenice oslobođene. Nemali broj pjesama herojskog sadržaja svodi se na slične katastrofe. Jednu koju smo čuli u Klobuku veliča postojanost kršćanina u turskom sužanjstvu, kojemu je obećana sloboda, čast i bogatstvo ako prijeđe na islam; međutim, on ustrajava i pretrpi smrt. Druga koju smo čuli govori, govori o kršćanskom knezu iz Jajca kojeg su ubili Turci, nakon čega se njegov sin osvećuje. Treća, duža, govori o borbama Janka Sibinjanina (Janko Hunjad) s vezirom Ćuprilićem (Köprülu) u Biogradu i Kosovu. ⁽⁸⁾

Primjerak najnovije poluknjiževne narodne poezije s vrlo aktualnom povijesnom pozadinom upoznali smo u obliku tanke knjižice iz koje je župnik čitao okupljenima koji su ga pozorno slušali. Naslov je: „Pjesme hercegovačkoga guslara, posvećene vojvodi gornje Hercegovine don Ivanu Musiću od brata Filipa Čovića 1879.“ Sadržaj čine četiri duže pjesme; prva, najduža, govori o borbama Musića i njegovom slavnom sudjelovanju u oslobađanju Stoca, druga o njegovom posjetu bivšoj braći i samostanskim drugovima u Širokom Brijegu, koji se pretvorio u svečanu trijumfalnu procesiju; treća i četvrta zovu se „Prvi Božić u Hercegovini“ (1878.) i „Za Novu godinu 1879.“. Pjesme su različite vrijednosti, u epskom metru, ali rimovane, rime su rijetko čiste. Čitanje je ostavila snažan dojam na nazočne seljane, također na naše hrvatske ulane. Kasnije smo kao svećenika u Ljutom Docu upoznali izdavača, ljubaznog mladića; on nije autor pjesama, nego ih je zapisao i možda malo revidirano.

Tako se uz pjesmu i razgovor približila mjesečinom obasjana ponoć, ljupki kontrast podnevnoj žegi u ovim krajevima. Sutradan rano ujutro odjahali smo tri četvrt sata do Selina, u pusti krš Mamičkog brda koje se sjeverno od Ružića uzdiže u razvedenim oblicima. Ovdje je ravna kupa kao popločana velikim grobnim pločama, čije viteške oznake uglavnom prikazuju štit i mač ili drugo oružje i ambleme. Jedan jedini kamen odlikovao se primitivnim prikazom ljudskih figura: žena koja žalosno podiže ruke između dvije zvijezde i mrtav muškarac, uz čije stope sjedi ptica. Prva figura podsjeća na opći izraz osjećanja, koji vjerojatno pripada svakoj poeziji, prema kojoj dijete siroče diže svoju jadikovku prema zvijezdama noćnog neba, posebno na mnoga mjesta u južnoslavenskim narodnim pjesmama, u kojima se nalaze čitavi dijalozi između djevojaka i zvijezda, prijatelja i posvojene braće i sestara prvih. (Usp. npr. Karadžić Nar. srpske pjesme I. 728, 341, 232 itd.) Ptica pored mrtvaca vjerojatno je kukavica, koju Srbi i danas prikazuju na svojim nadgrobnim spomenicima i koja kao ptica smrti igra veliku ulogu u njihovim narodnim pjesmama. (Majka pokojnika jadikuje kao kukavica, sestra onoliko dugo dok se ne preobrazi u kukavicu, a nasljednici se zovu Kukavice [Karadžić I. 597 itd.].) Ženska figura na ovom kamenu može predstavljati i narikaču, kakvih je još u novije vrijeme bilo u Crnoj Gori i Hercegovini, iako je Karadžić našao samo djelomično očuvan ovaj običaj u Dalmaciji.

Iz Selina smo nastavili jahati sjevernim rubom Mamičkog brda sat dalje do Ledinaca, visoko nad valovima čudnovatog jezera, koje se ovdje razlilo 13 km od svojih stalnih obala i nastavilo svoje putovanje dalje na istok. Šumovito podnožje planine strmo se spuštalo do vode, a vrhovi su nestajali duboko pod bistrim vodama. S onu stranu obala je bila ravnija i činila je otok na kojem je ispod drveća bilo groblje kod Topale. Tamo su razbojnici navodno iz zasjede napali i uništili svadbenu povorku. Takve priče se ovdje u zemlji vrlo često vežu za srednjovjekovna grobna mjesta, ovdje jer je na jednom kamenu prikazana zastava kakva se nosi ispred svadbenih povorki. Nadgrobni spomenici Ledinaca u narodu se nazivaju kraljevskim spomenicima i doista smo pronašli okvire od ljiljana na tri ploče, koji podsjećaju na grb Anžuvinaca i doba Ljudevita Velikog, koji je preko svoje žene Elizabete, kćeri Stjepana IV., bosanskog bana, postao gospodar Hercegovine. Osim toga, ovdje su oslikana kola, lov na jelene i medvjede kao i sve vrste pojedinačnih amblema i ukrasa formiranih u tolikom broju da se može zaključiti da je cijeli ovaj kraj bio vrlo cijenjen i naseljen u srednjem vijeku zbog obilja divljači i drugih prednosti. Bilo nam je nemoguće obići svih stotinu i više mjesta gdje su se između granice Dalmacije i donjeg toka Neretve nalazili dijelom viteški grobovi, a dijelom ruševine tvrđava, ali smijemo reći da je ovaj dio zemlje sigurno prije četiri do pet stoljeća morao doživjeti procvat, kakav teško možemo i zamisliti s obzirom na njegovo sadašnje žalosno stanje.

Iz Ledinaca nas je put vodio u smjeru istoka i uvijek duž prostranog jezero do Rasna. Župnik u Ružičima, koji nas je cijeli dan vjerno pratio, ovdje se oprostio nakon što nas je velikodušno ugostio njegov osamdesetogodišnji brat po službi fra Ilija kao Nestor lutajuećeg Telemaha. Rasno je novostvorena župa s vrlo skromnim počecima. Za dobrodošlicu nas je stariji domaćin uveo u sobu koja je bila udobno namještena sa stolom, klupom i peći. Tek nakon dugog razgovora shvatili smo da je ta prostorija ujedno i župna crkva te smo kao oltar mlade zajednice prepoznali dasku pričvršćenu na zid na dvije klade, na kojoj je stajalo raspelo i dva svijećnjaka. Inače, u izgradnji je nova, komfornija župna kuća, ali fra Ilija više nije uselio u nju budući da je ubrzo nakon našeg posjeta (1879.) primljen u samostanu Široki Brijeg u časno umirovljenje.