Okrenusmo također prema potonjemu mjestu nakon što smo napustili Rasno.
U smjeru sjevera pretežito prešli smo preko nekoliko krških grebena prekrivenih šikarom koji su se protezali prema jugoistoku i konačno u sumrak stigli do široke zelene livade. Zvona stada, vlažno tlo prekriveno laganom maglicom, u daljini lijep crkveni toranj čija su se večernja zvona razlijegala, k tomu rijetka blagodat dužeg kasa u ovoj zemlji osvježila je umorne jahače i konje. Snažna vatra borila se s polumjesecom na vedrom nebu, koju su utaboreni pastiri raspirivali protiv večernje svježine. Pokraj napuštene kule, preko ograda ograđenih posjeda u raštrkanom naselju, potom na brežuljak, jahali smo u tami bez puteljaka prema samostanu. Pred kapijom su stajali mađarski vojnici, a hodnicima su hodali sijedi stanovnici samostana. Si non est satis, mementote paupertatis! stoji iznad njihove blagovaonice. Rado smo prihvatili poziv časnika i uskoro smo sjedili za gostoljubivim večernjim stolom naših drugova smještenih u samostanu pod krošnjama golemog zaraslog vrta ili, prije bi se reklo, obzidane šume, koja je odmahujući glavom gledala treperenje našeg usamljenog malog svjetla do kasno poslije ponoći.
Samostan Široki Brijeg, najvažnija međupostaja na ravnoj cesti Imotski-Mostar, utemljen je novijeg datuma i od bitne je, središnje važnosti za cijeli sjeverozapadni dio Hercegovine. Do 1844. godine hercegovački katolici bili su bez vodstva u zemlji. Duhovna komunikacija s Dalmacijom bila je prekinuta više od sto godina; čak su se i obični svećenici odande smjeli prišuljati preko granice samo prerušeni u svjetovnu odjeću kako bi svojim vjernicima pod polumjesecom pružili utjehu i pomoć, ali se nisu usuđivali zalaziti dublje u zemlju. Od tri samostana u Bosni samo je najbliži u Kreševu mogao poslati neke članove svoje obitelji u Hercegovinu da upravljaju s ono malo župa koje su tamo još postojale, a čiji enormni opseg nije dozvoljavao nikakvu redovitu administraciju. U međuvremenu je čežnja naroda za školama i ustanovama postajala sve jača, sa sjetom je posjećivao ruševine uništenih samostana i crkava koje su opstale na mnogim mjestima te u suzama ljubio njihovo pocrnjelo kamenje. Međutim, u Kreševo su stizali mladi iz svih dijelova zemlje kako bi se u svojoj domovini školovali za buduće dušobrižnike. Želja im je bila osnovati samostan u domovini i tamo uspostaviti novu kustodiju. Međutim, ovaj zahtjev naišao je na ozbiljne poteškoće. Kreševska kustodija kao i cijela bosanska provincija Reda bila je nesklona odvajanju, odluka kurije neizvjesna, uvjerenja turskih namjesnika otvoreno neprijateljska, sam pothvat skup i mučan. Od ovih razmišljanja drhtala su srca duhovnih rodoljuba, ali je ljubav prema domovini nadvladala sve teškoće. Bez ikakve potpore provincije i samostana, samo s propagandnim dekretom, kojim je njihova želja odobrena, krenuli su iz Kreševa u Hercegovinu praznih ruku među siromašan narod, ali spreman na svaku žrtvu.
Ovdje im je vezir Ali-paša obećao besplatno dobivanje fermana, koji će međutim tek dobiti nakon što njegovome sinu Rustan-begu daruju pet plemenitih mazgi u vrijednosti od 10.000 pijastera. Kupnja zemljišta za izgradnju samostana predstavlja je nove poteškoće, jer nitko od turskih zemljoposjednika nije želio prodati komad zemlje za tu svrhu. Konačno je to po visokoj cijenu učinio Ahmed-Aga-Kurt, pa su svećenici tako postali posjednici brežuljka Širokibrig, kamenite pustinje s nešto šume, lošim poljem i starim katoličkim grobljem. U podnožju brežuljka pod hrastom širokih grana svoj je tabor postavio prvi gvardijan samostana koji će se izgraditi, a u krošnju stabla je okačio zvonce koje je čisto katoličko pučanstvo sjeverozapadne Hercegovine izbliza i izdaleka pozivalo na sudjelovanje u radu.
Sada je, uz česta odgađanja zbog nedostatka novca i neprijateljske zlobe, započela natjecateljska aktivnost svećenstva i seoskog puka. Gradilište je najprije trebalo poravnati vađenjem kamenih blokova i krčenjem šikare, zatim zaštititi od bure sadnjom šumske živice od javora, hrasta, graba i jasena. Potom je položen kamen temeljac uz slavlje mnoštva okupljenog naroda. U početku skromna građevina s vremenom je nadograđena i sada ima vrlo respektabilan opseg. Prvi kustos bio je fra Anđeo Kraljević, jednostavan čovjek iz obližnjeg mjesta Čerigaj, koji je četiri mjeseca živio na otvorenom u podnožju brežuljka i spavao na zemlji kad su radovi započeli. Kasnije imenovan za biskupa, preminuo je prije nekoliko godina u Mostaru.
Brežuljak na kojem se nalazi samostan obara se strmo i duboko odmah iza njega do korita rijeke Ugrovače, koja ovdje kružno protječe širokim, brežuljcima okruženim inundacijskim područjem te na njegovu rubu utječe u Lišticu, koja izbija kristalno čisto iz uskog stjenovitog klanca, a sve gotovo iz ptičje perspektive vidljivo od samostana, posebice kada se uspne na njegov toranj koji je umjerene visine zbog nevremena. Ugrovača je bujica najgore vrste. Prema njoj teku sve vode u okolici od nekoliko sati, a njezin porast je prije izgradnje današnjega mosta značio potpuni prekid izravnog prometa između Mostara i Imotskog, ali samo na nekoliko tjedana. Koncem svibnja vidjeli smo njeno široko šljunčano korito puno zapjenjenih valova; osam dana kasnije više nije bilo ni kapi. Čvrsti kameni most, koji premošćuje rijeku na pet lukova neposredno prije ušća, djelo je redovnika iz samostana Široki Brijeg, koji koristi cijeloj sjeverozapadnoj Hercegovini. Lištica je ponornica koja na svom izvoru pokreće mlinove; nakon kratkog toka u vijugavom klancu, čiji se rubovi s okomitim padovima i stršećim stijenama poput kulise slažu jedan preko drugoga, prihvaća vode Ugrovače, pokreće zatim više mlinova koji pripadaju samostanu s brojnim mlinskim kolima i mehanizmima (poput svih riječnih mlinica u zemlji) i konačno se kroz močvarnu nizinu ulijeva u Mostarsko blato, čineći glavnu pritoku. Voda joj je uvijek ledeno hladna i, prema tvrdnjama mještana, dovodi do mršavljenja životinja, osobito konja, koji iz nje piju. Poznato je i hvaljeno njeno bogatstvo ribom. Upravo u smjeru gdje Lištica izlazi iz brda, nadvisuju se u pozadini moćni lanci Varde i Čabulje, pri čemu potonja sa svojim snijegom pokrivenim vrhovima gleda prvoj preko ramena. Planine sjeverno od Širokog Brijega obiluju metalnim i kamenim blagom. Kameni ugljen leži na Lištici kod mjesta Stari Čemer, zatim u ljupkoj i plodnoj dolini Dobrinja između Varde i Čabulja planine na širokim potezima, željezo i bakar kod Gornjeg Crnača, željezo također na Šarića Dubravi zapadno te u Resnicama istočno od samostana. Kamenolomi mramora su na Bijeloj Stijeni kod Gornjeg Crnača i Pometa. Cijeli kraj stoga zaslužuje da se otvori industriji i trgovini zbog same sebe kroz povezivanje s kultiviranim zemljama. O njihovoj drevnoj kulturi svjedoče ruševine Borka, Magonika i Ozernja kao i grobišta na sedamnaest mjesta, od kojih su dva u dolini Dobrinja, a ostala zatvaraju gust krug oko Širokog Brijega. U planinama sjeverno od samostana danas obitava brojna divljač, a vukovi postaju toliko opasni za stada da su čitavi odredi pješaštva morali biti angažirani protiv njih. Osim toga, u rascjepima nepristupačnih litica sklonile su se ptice grabljivice golemih veličina, koje domaći ljudi ne ubijaju i ne vole vidjeti ubijene, jer su dio sanitarne policije koja je u zemlji zastupljena samo životinjama koje jedu strvine. Što se potonjega tiče, katolik nije ni izbliza tako indolentan kao muhamedanac. Nikada ne bi trpio da stradali konji ostanu ležati u njegovom vrtu, kao što smo često vidjeli kod Turaka, dok ih psi, vrane i kokoši ne pojedu do čistog kostura.
U katoličkoj Hercegovini nikada nismo vidjeli uginulu životinju da leži na najzabačenijim, najlošijim stazama i nikada se nismo sablaznili nad onim mirisima na koje su u drugim dijelovima zemlje toliko navikli da ih i ne pogledaju. Ovim se ne želi reći da su „Latini“ u Hercegovini čista rasa; u odnosu na svoju osobu su isto tako nemarni kao što je muhamedanac gotovo pedantan po tom pitanju, i nije bez razloga što se otac Bakula žali na multitudo diversi generis insectorum u kolibama seoskog puka; – ali su daleko od one ogromne tuposti koja ravnodušno gleda na sliku uništenja bića organiziranog poput čovjeka u svim fazama. Za nečistoću Latina krivo je isključivo njegovo siromaštvo koje ga tjera da živi u istoj prostoriji sa stokom i spava u odjeći, budući da si ne može priuštiti luksuz kreveta i pokrivača. Temeljitoj pomoći se ovdje suprotstavlja i tjelesno otvrdnuće ljudi. Na svojoj pokožici poput kore drveta ne osjećaju komešanje kojim pakosni stanovnici pukotina u drvu i nabora košulja dovode do očaja stranoga gosta; otuda i legenda da je gamad u Hercegovini rodoljubiva i da pošteđuje domaće, dok nemilosrdno napada strance.
Nakon ove digresije s velike na malu divljač kojoj smo kao svjetovni mučenici morali posvetiti ove retke, vraćamo se u samostan, silazeći s tornja odakle smo gledali uokolo. Hodnici su ukrašeni originalnom galerijom slika. Različiti suvereni istočne Europe miroljubivo stoje jedan uz drugoga, o čijem stavu i odlukama je ovisilo dobro i patnja misionara: sultani, carevi, austrijski car, kneževi Srbije i Crne Gore, između njih na velikim slikama mučenici Reda, njegovi poglavari u dugom slijedu te druge slike svetaca. (9) Sobe su jednostavno ali udobno uređene; imali smo posebnu čast što smo tijekom osmodnevnog boravka stanovali u najboljoj sobi u samostanu, koja je inače rezervirana za biskupa.
U to vrijeme bila je proslava Tijelova, prva koja se u ovoj zemlji održala na svečan način. Tom prigodom smo vidjeli koliko su obilni prilozi koji pritječu samostanu od stanovništva za velike blagdane. Na kapiji velikog bočnog dvorišta sjedio je jedan od otaca od ranoga jutra do podneva okružen velikim košarama, primajući i bilježeći donacije koje su pristizale izbliza i izdaleka. Čitava stada ovaca, svinja i peradi prolazila su neprekidno kroz kapiju; dvorište je naposljetku bilo ispunjeno kao i košare u koje su se stavljali sitniji darovi poput jaja, sira, ribe i slično. Samostan takve pobire ima o svakom većem crkvenom blagdanu; osim toga, svatko tko ima posebnu želju donese svoj prilog u drugo vrijeme. Naravno, ne postoji nikakva obveza davanja takvih donacija; ali dobroćudni narod zna da samostani i župe ne bi imali od čega živjeti da ništa ne dobiju pa tako žuri platiti u naravi za svaku službu poput mise, ispovijedi, posljednjeg pomazanja itd.
Puno prije početka crkvenoga slavlja, brojne skupine muškaraca i žena bile su okupljene oko samostana, dok naposljetku cijeli brežuljak nije bio prekriven gustim mnoštvom ljudi koji su stalno pristizali, ostavši zajedno dijelom u tihoj molitvi, dijelom u živahnom razgovoru, dok im nije bilo dopušteno zasititi oči skromnim sjajem kojim je samostanska župa slavila svetkovinu.
U isto vrijeme, pred kratkim nizom inače zatvorenih štandova, razvila se živa trgovina primitivnom robom koja pripada potrebama seljana ili ženskom nakitu. Mjesto svečanosti bio je veliki vrt ograđen zidom u kojem se nalazi neukrašena kapela i grobovi braće redovnika. Tu su na nekoliko mjesta stajali oltari pred kojima se procesija zaustavljala, a nazočna pješačka satnija dešaržirala, na što su se seljani svaki put veselo smijali. Misa i propovijed održani su u maloj kapeli, dok je narod sjedio ili klečao na otvorenom. Zapovjednik satnije je noć prije dao popraviti ovu kapelu, pri čemu se dogodio smiješan slučaj. Zidar, nacionalno ponosni Mađar, nije se mogao suzdržati da prednji zabat ne ukrasi prikladnim amblemom te je odabrao mađarski državni grb. Međutim, Hercegovina je odavno bila pravno ujedinjena sa Stjepanovom krunom, ali hrabri kapetan ipak nije osjećao takvo opravdanje da zastarjelo pravo izrazi na tako iznenađujući način te je dao napraviti običan križ umjesto navedenog grba.
Dan nakon blagdana Tijelova napustili smo gostoljubivi samostan i vratili se u Mostar.
(9) Slike su uvijek tako velika rijetkost u sobama bosanskih i hercegovačkih kuća – izuzev kršćanskih crkava obiju vjeroispovijesti — da se i najneznatnije gravure i ispisi u boji promatraju s velikim zanimanjem. Nerijetko tu pozornost zaslužuju zbog svoje starosti ili podrijetla. Još je neobičniji surogat murala, koji se ponekad susreće na divanima uglednih bosansko-hercegovačkih muhamedanaca: čudne, drevne karte ili potpisi sultana, pisani debelim zelenim ili zlatnim slovima i obješene pod staklom i okvira umjesto njihovih slika. Kod siromašnije muslimanke nađe se barem požutjeli papir prikačen, oslikan masnim arapskim slovima i prekriven tragovima muha, što znači potpuno isto kao kad pravoslavni seljak drži svoju ukočenu ikonu s prigušenom svjetiljkom ispred u pobožnoj časti.
Iz: Moritz Hoernes, Dinarische Wanderungen
Preveo: Ivica Petrović