U sljedećih nekoliko nastavaka donosim prijevod poglavlja “”Katolička Hercegovina” iz knjige Dinarische Wanderungen autora Moriza Hoernesa.
Preveo: Ivica Petrović
Sjeverozapadna Hercegovina čini trokut s vrhom okrenutim k jugu, kojega s istoka zatvara Neretva, sa zapada dalmatinska granica, bosanska sa sjevera. Paralelno s potonjom može se povući crta koja sredinom cijeloga trokuta prolazi od Imotskog do Mostara dijeleći ga na polovicu osnove i polovicu vrha. Ta je crta danas od minornog značaja, ali je posve vjerojatno nekada imala nemalu ulogu.
Ušće i dolina Neretve do Gabele (Forum Narenti) bili su u prošlosti vrata zemlje, kopneni put Split – Imotski – Mostar je budućnost. Taj otvoreni ulaz u Hercegovinu bijaše dragocjen za dugu epohu u kojoj su Narona, Dubrovnik, Venecija, kulturna središta s razmjerno ograničenim područjem, sukcesivno ili usporedo vladali Jadranom i, koliko je bilo moguće, trgovali s unutrašnjosti. Danas, u doba željeznica, dokinutih kulturnih opreka, političkih velikih sila i provincijske dependencije obalnih područja o prometnim središtima smještenima u unutrašnjosti, kopnena veza s velikom europskom željezničkom mrežom i obalnom točkom koju dodiruje duža parobrodna linija, čak i ako bi se duže i teže uspostavljala, mnogo je vrjednija od bilo kojeg lokalnog prioriteta za malu plovidbu i primitivni kopneni transport. Uzme li se pak u obzir spomenuta crta za željeznicu, otvaraju se najsretniji priključci prema sjeveru, prema sjeverozapadu i jugoistoku. U Splitu bi pruga imala ne samo izvrsno lučko mjesto, nego i svoj izravan nastavak kroz Dalmaciju; iz Mostara uzvodno Neretvom i potom preko Ivan sedla izravan susret s bosanskom nizinskom željeznicom; s druge strane, ona bi se čak iz Konjica u dolini Neretva mogla odvesti dalje gore i preko Foče u dolini Ćehotine do Pljevlja te u područje Lima. V. Sterneck, koji zastupa izvedivost željeznice u punoj dužini doline Neretve, hipotetski joj određuje kraj na ušću rijeke; no, nema sumnje da bi kod Mostara morala skrenuti izravno na zapad i ići preko Imotskog do Splita.
Trokut Mostar-Imotski-Gabela obuhvaća u okviru svoje kraške divljine najprostranije i najplodnije oaze, čiji spomenici svjedoče o razdoblju procvata koje neprekidno traje od rimskog do turskog doba. To su redoslijedom od sjevera k jugu ravnice Mostarskog blata, Brotnjo i Ljubuško polje, potom nekoliko dionica u dolini Trebižata koje nisu neznatne. Nijedan dio krša dinarskog alpskog područja nije tako bogat vegetacijom i vodom kao ovaj. U određenoj mjeri mu također moramo posvetiti pozornost, budući da ga gotovo isključivo (vidi gore, str. 55) naseljavaju katolici, element koji se pouzdano može staviti na političku vagu. Na tu je populaciju utjecaj zapadnjačke kulture, nekada iz Venecije, kasnije iz Austrije u toj mjeri prodro koliko je granica između Dalmacije i Hercegovine dopuštala. Pored bezuvjetne odanosti za svoje intencije, zapadnjačka kulturna država pronalazi u ovom narodu također istinsku moralnu i tjelesnu sposobnost. Koliko uzbuđenja je proživio, s kakvom je čežnjom gledao prema primorskim vrhovima, s kojim oduševljenjem je dočekao konačno ulazak austrijskih trupa, to može ocijeniti samo onaj tko je u to vrijeme i sam bio u zemlji i bolje upoznao odnose. Katolici na ovom potezu, preko kojega se napredovalo prema Mostaru, službeno su okrivljeni za sudjelovanje u otporu kod Čitluka, ali se mora znati pod kojim je prijetnjama ta nekolicina sukrivaca bila prisiljena na borbu od fanatiziranih Turaka iz Mostara i Nikšića. Danas muška mladež s ponosom i radosti očekuje trenutak kada će moći stupiti u carsku vojsku, a odonda slušamo ponekog starca kako žali za svojim godina i nemogućnosti da učini isto kao i mlađi. Doista, neće prezrive ljude novačenje odavde dovesti u redove naših oružanih snaga: visoke snažne figure, vješte u teškom radu i odricanju, pune južnjačkog plamena i slavenske ozbiljnosti, grubih, često divljih crta lica, ali čudesno omekšanih ljubaznim pogledom iskrenih smeđih ili plavih očiju, s povjerenjem koje osvaja srce i stalnom spremnosti za uslugu, narod, kojemu se bez zavisti može poželjeti bolja budućnost.
Zasluga je blizine zapadnih kulturnih granica što je ovaj narod vjerno očuvao svoja plemenita svojstva i nije postao plijen Islama(1) niti se u vječitim borbama s Turcima izopačio u krvoločno divljaštvo poput kršćanskih stanovnika južnih granica zemlje.
Pretpostavljamo da je poznato da pripadnici dvaju kršćanskih vjeroispovijesti nastanjuju Hercegovinu u dvije po brojnosti prilično jednake te prilično kompaktne mase. Srednji tok Neretve dijeli katolički od pravoslavnog dijela zemlje. Prvi seže od desne obale Neretve zapadno do dalmatinske, a potonji od lijeve istočno do crnogorske granice. Prema službenoj političkoj statistici nalazimo u kotarima Mostar, Ljubuški, Županjac, Počitelj pretežito katoličku, a u kotarima Trebinje, Bileća, Gacko, Ljubinje i Nevesinje veliku pravoslavnu većinu. Muhamedanci su u većini samo u kotarima Foča i Konjic, međutim, imaju posvuda snažne manjine koje se osobito tvore od brojki gradskog stanovništva.
Nas, koji dovoljno poznajemo oba dijela zemlje i koji smo oslobođeni svake vrste vjerske ili političke pristranosti, neće se optužiti za tendenciozno uvjerenje, ako katolike i pravoslavce Hercegovine podvrgnemo kratkoj usporedbi u onim elementima, koji su daleko više nego drugdje pozvani za prihvat i širenje obrazovanja i kulture u ovoj zemlji.
Niže pravoslavno svećenstvo se duhom i ćudorednosti ni u čemu ne ističe nad običnim seljakom, od kojega se također izvanjski gotovo ne razlikuje. Za njega se u zemlju doslovce kaže: „Daj popu popovo, a bogu bogovo i preklinji ih!“ ili „Nešto pop s knjigom, nešto Turčin silom, ele siromahu ne osta ništa“. – S druge strane, u katoličkim Hercegovcima, koji su se posvetili duhovnom staležu, vidimo lijep primjer nesebične domovinske ljubavi koja olakšava i najteži jaram. Ti brkati Franjevci na konjima, koji mogu dati i vješte vođe gerile poput don Ivana Musića, nisu ništa manje do puko oruđe njihova duhovnog vodstva. To su muškarci od krvi i mesa koji s toplim, ljudskim oduševljenjem okreću svoj pogled ne samo prema nebu, koji u rodnoj grudi ne vide samo široko groblje predodređeno da proguta njihova tijela, nego lijepo i dragocjeno tlo na kojemu njihov narod doživljava svoju radosnu i žalosnu sudbinu, tlo koje treba poboljšati i oplemeniti, tako da vrijedan naraštaj u budućnosti već ovdje pronađe nagradu za svoj znoj. Mudrosti posljednji cilj, u kojemu se susreću Himmelsstürmer Faust i ovi skromni pastiri duše, jest odmaknuti močvaru od brda, ograditi nasipom mrtvu vodu, zasijati golu zemlju, izgraditi mostove, ceste i kanale te konačno stajati na slobodnome tlu sa slobodnim narodom, zbog čega nisu bježali od malo političke agitacije; to je smisao drugog, nepisanog pravila kojemu su odani do smrti.
(1) Međutim, postoje izvrsni poznavatelji južnoslavenske narodne tradicije koji u promjenama koje su nastupile prihvaćanjem Islama vide upravo suprotno od dekadencije. Dr F. S. Krauss smatra da je slavensku rasu Islam oplemenio i ovu tvrdnju temelji na tome da su slavenski muhamedanci tjelesno i duhovno ističu među pripadnicima svojih plemena. (usp. i njegovo izlaganje na Klagenfurter Anthropol-Versammlung, Mittb. der Anthrop. Gesellschaf. 1885, sv. XV, str. 84 s.). Dio te nadmoći, s čim se baš posve i ne slažem, povezan je s dominantnim položajem Islama i lošim potištenim položajem pripadnika drugih vjera. Folklorist, koji nastoji spasiti bajke i pjesme kao i druga blaga usmene tradicije, stoji na bitno drugačijem stajalištu od arheologa i istraživača kulture općenito. Katolički dio zemlje onaj smatra naravno siromašnijim onime što ga u prvom redu zanima, dok ovaj upravo ovdje nalazi mnogo veće razumijevanje za svrhu i predmet svojih studija. Nije teško odlučiti koja od te dvije prednosti predstavlja superiornost ćudorednosti.
Nastavak slijedi ….