S onu stranu sedla vratolomnom brzinom se ide nizbrdo preko grebena i sipara; u uskim dubinama desno i lijevo huči planinska voda s litice na liticu prema Drini.
Konačno, iznenađeni iznenadnim prizorom cilja putovanja zaustavljate se na kraju strmog grebena na vršku koji odvažno strši prema riječnoj dolini. Duboko dolje na dnu širokog korita, na udaljenosti od 1 ½ sat, leži s onu stranu zelene, široko valovite rijeke, živopisan gradić Višegrad, naslonjen na niske brežuljke; prema nama je kotlina uokolo potpuno zatvorena visovima koji se obaraju poput klanaca tako da smo, stojeći na njenom gornjem rubu, bili gotovo u nedoumici kako ćemo se spustiti.
Blizu ispod nas, u vrtoglavoj dubini, vidimo zelene livade i raštrkane kuće još relativno visoko iznad rijeke i grada. Iza potonjega se pruža pogled na srpsko gorje daleko dublje i veličanstvenije nego s Karaule, jer ne samo da se vide bezbrojni vrhovi planinskih lanaca, već se može izmjeriti i njihova visina iznad razine Drine. Dokle god oko prodire u nutrinu strane zemlje, daleki i još udaljeniji gorski lanci uzdižu se moćno jedan iza drugoga sve do tamo, gdje pogledu skrivena dolina Morave ponovno pruža ravne površine za uzgoj.
Poput repa grebena, uski kameniti brid vodi okomito u dubinu strmim zavojima između opasnih kaskada. Nakon sat vremena hoda opazit ćete desno nad Višegradom ruševine kaštela Stari grad na strmom kamenom stošcu koji upotpunjuje sliku grada, a odmah potom duboko ispod najveću znamenitost Višegrada, koju u zemlji doslovce nazivaju ćuprija. Posljednji spust ponovno vodi duž klisure u kojoj šumi Osojnica, preko strme uzvisine, Butkove stijene, koja neposredno pada prema razini vode Drine.
Na kraju, blizu rijeke put je uklesan u liticu.
Dolaskom u dolinsko dno i približavajući se mostu, Višegrad pruža vrlo lijep dojam, koji dakako uskoro opet nestane. Obalni rubovi nalik pristaništu, širok, lijep tok rijeke, moćan stari most, neposredno na drugoj strani ruševine monumentalne građevine, a od samog grada gotovo samo brojni visoki zabati među krošnjama; u pozadini ponosni stožac ruševina Starog grada – sve to obećava daleko više nego što gradić može ispuniti. Odmah se to prepozna, čim se zakorači u njegove sokake. Dugi su i široki, ali nema nizova kuća, nego neuređene staze između vrtova, imanja i gospodarstava. Jedina stvar koja ima urbani karakter, čaršija, vrlo je mala. Mjesto leži podjednako s obje strane Rzava, rijeke koja zimi i u proljeće silno nabuja, ulijevajući se ispod Višegrada u Drinu; svi vrhovi i litice uokolo okrunjeni su bivšim turskim utvrdama, koje gledaju na Srbiju jednako ulijevajući poštovanje poput stražarnica na Javoru i Zlatiboru koje gledaju na Višegrad.[1]
Stari grad ili Visoko, akropola Višegrada, prekriva svojim ruševinama stožasti stjenoviti vrh na sjevernom kraju grebena koji prati Drinu s desne strane i tvori uski riječni defile s okomitom padinom 700 m visoke Butkove Stijene na drugoj strani, na čijem se izlazu nalazi slavni most. Zidine i prirodni kamen gotovo se ne razlikuju; međutim, tvrđava je morala biti mala. Gomila ruševina obrasla grmljem, u kojoj je zaboden jarbol za zastavu te nazubljeni razbijeni zid nešto niže, ostaci su kaštela po kojemu je grad dobio ime. Gotovo svi zidovi izgledaju kao nastavak prirodnih stijena. U pukotinama stijena i zidova uspijeva bujna vegetacija. Veliko ložište uz jarbol otkriva da su se ovdje slali signali i danju i noću, ako je gradu prijetio napad s obližnje srpske granice.
Ispod vrha na kojem je kaštel, oko 100 koraka od ruševine prema gradu, nalazi se novija utvrda ili reduta, sa stražnje strane otvoren poligon, pri čijoj je izgradnji ruševina poslužila kao kamenolom. Godine 1879. bila je naoružana s dvije turske haubice i odredom c. k. tvrđavskog topništva. Brid koji okomito pada sjeverno prema mostu podignut je dodatno zidinom i potpuno blokira dolinski put na Drini. Iza, na najužem mjestu rijeke, gdje je Drina široka samo 80-90 koraka, nalazi se okrugla kula bez krova radi pojačanja zida, podignuta na isturenom rubu litice neposredno nad vodom. Prema lokalnoj legendi, Kraljević Marko je u ovoj kuli čamio kao zatočenik devet godina. Kada mu je konačno kucnuo čas slobode, probio je krov kule i jednim skokom se spustio na obalu Drine. Taj je skok bio tako silovit da se otisci njegovih opanaka, otisci stopala goleme veličine, još uvijek mogu vidjeti u stijeni na obali. Zatim je zajahao svog vjernog šarca i ponovno hrabrim skokom preskočio rijeku i otišao izvan dosega svojih neprijatelja. O tome govore i dva ogromna traga kopita. Mještani to pričaju i rado pokazuju tragove, ali se pritom skeptično smješkaju, da, parodiraju legendu dodajući kako je plemeniti Marko sjeo na obalu da se odmori, a široki okrugli otisci, koji se također još vide, jesu otisci njegove stražnjice. Slične predaje prilično su česte na zapadu Balkanskog poluotoka. Između Pljevlja i Prijepolja pokazuju „lakat Svetog Save“, trokutasti kameni otisak dubine jedne stope, kod Vranja stope svetog Prohora, u dolini Puste rijeke kod Niša otisak sjedenja gorostasa, kod Vranja i otisak kopita Šarca itd.[2] Na području srpskih junačkih priča takva se sjećanja obično vezuju za narodnog heroja Kraljevića Marka, ali u konačnom izvođenju uvijek sežu do božanskog lika slavenskog poganstva.
Izvorno je Višegrad bio samo prijelaz na Drini, koji su kršćanski vladari osigurali gradnjom čvrstog dvorca. Njegov značaj je porastao dolaskom Turaka na vlast; tada je izgrađen čuveni most i karavan-saraj, koji je danas u ruševinama, raskošna građevina s luksuznim kupkama, stambenim prostorijama i štalama. Oba djela Mehmed-paše Sokolovića, koji se kao veliki vezir Sokollu, ubraja među najistaknutije državnike Osmanskog Carstva. Njegov mandat pada u godine Hidžre 981.-991., izgradnja mosta u 985. (1577.), izgradnja palače u isto vrijeme ili nešto kasnije. Izvedba oba djela svjedoči o najvećoj pouzdanosti i ljubavi prema veličanstvenosti, kakvu bismo mogli pripisati prvom domaćem aristokratu koji je imenovan za pašu. Višegrad se nalazio ne samo u blizini dvorca njegovih predaka Sokola, nego i na velikom vojnom putu koji je vodio od prijestolnice pokrajine do carske rezidencije, i bio je prvo veće mjesto u koje su Osmanlije iz Stambola stupile na bosansko tlo. Tako su most i palača spomenici patriotskog ponosa s kojim su Bosanci svoj voljeni zavičaj nastojali predstaviti vladajućim Osmanlijama u dobrom svjetlu. Da mu je to pošlo za rukom vidimo barem iz spomena mosta u geografskim djelima Hadži Kalfe (Rumelija i Bosna, na njemačkom od Hammera, str. 160 s.) te iz činjenice da je postojanost ove građevine prerasla u poslovicu u južnoslavenskim zemljama, kao u izreci „ostade kao ćuprija na Višegradu.[3]
Most premošćuje rijeku, koja je pri srednjoj razini vode široka 140 m, s jedanaest šiljastih lukova koji se povećavaju prema sredini, širine 3 hvata i dužine 170 m. Parapet se sastoji od velikih kamenih ploča; u sredini između šestog i sedmog luka, na južnom rubu mosta, nalazi se široki, ozidani stup nalik zidu, na koji se danas naslanja drveni objekt koji predstavlja gradsku kapiju. Most se nalazi na uskom dijelu rijeke, neposredno prije nego što okomite padine Butkove Stijene i stožac Staroga grada blokiraju Drinu, tako da ulaz sa zapada udara okomito na stazu mosta.
Odmah nakon prelaska mosta došli smo do drugog iznimnog spomenika Višegrada, pravog orijentalnog monumenta, koji, međutim, budući da je većim dijelom u ruševinama, putnici obično previde. Želim što točnije navesti stanje ruševina u vrijeme mog prvog posjeta (srpanj 1879.), jer su još tadašnji radovi na uništenju vjerojatno otada uvelike napredovali.
Istočni nastavak osi mosta dolazi nakon jedva 100 koraka točno na uzdužno središte građevine, koja se proteže 150 koraka uzvodno i nizvodno, tako da su putnici ili karavane, koji su prelazili most dolazeći iz Sarajeva, dolazili neposredno ispred nje te nisu mogli promašiti gostoljubivu svrha graditelja. Nekoliko kamenih stepenica vodi u neku vrstu otvorenog predvorja kao u rimskoj kući. Široko je 16 koraka i duboko 35, ali zadnja trećina (11 koraka duboka) podijeljena u dvije komore – jedna cella ostiaria za svako krilo – čiji ulazi se nalaze jedan pored drugog na pregradnom zidu. S obje strane ovih vrata protežu se dva krila po 70 koraka duljine, od kojih je lijevo mnogo bolje očuvano. Širina mu je jednaka dubini predvorja 35 koraka. Dvoja vrata koja leže u uzdužnoj osi vode s jedne strane u predvorje, s druge strane preko nekoliko stuba prema gradu na otvoreno. Sa svake strane vrata su veliki otvoreni kamini s lukovima i visokim šiljastim krovom, koji vode do još djelomično očuvanih dimnjaka. Točno po sredini krila nalazi se četvrtasta kamena ploča, vjerojatno ostatak baze stupa, jer se može pretpostaviti da je položaj stupa u uzdužnoj osi objekta kao u „starom hanu“ u Mokrom. Uz zidove se protežu kamene cijevi na visini od 1,5 m.
Izvana je najbolje očuvano i najpoučnije usko pročelje prema gradu. Ovdje iznad zaobljenog luka vrata vidimo četverokutno uokvirenu nišu, zatvorenu u obliku klinastog luka, iznad nje tri visoka i uska prozora istog oblika s izrazito ukrašenom kamenom rešetkom od tankih ploča. Tu se također može odrediti visina građevine, jer se pokazuje da je zid na uzdužnim stranama dosezao samo do visine bočnih ulaznih vrata; ovdje je započeo šiljasti krov, tako da su prozori bili u krovnom trokutu. Ništa se više ne može iščitati iz ruševina. U unutrašnjosti ovog krila, s obje strane uzdužne osi, nalaze se jadne barake od pletenog pruća, primitivne općinske ustanove stanovnika Višegrada, poput mrtvačnica i sličnoga, svojevrsna karikatura Splita.
Desno krilo je slabije očuvano; unutra je sve uništeno i zazidano osim ostataka opeke triju presvođenih okruglih prostorija koje leže jedna uz drugu na južnoj užoj strani, čiji su masivni pregradni zidovi s ostacima nadsvoda još djelomice uspravni, ali se marljivo koriste kao lomljene opeke. U svakom slučaju, tradicionalni naziv „han“, kako narod naziva ove ruševine, odgovara njihovoj nekadašnjoj namjeni. Lijevo krilo bilo je karavan-saraj, vjerojatno najljepši koji je Bosna ikada imala, a desno se čini kao kupelj.
[1] U Višegradu živi 899 muhamedanaca, 290 grkopravoslavaca, 58 katolika i 145 Židova. Broj proizvođača, trgovaca i obrtnika je 130. Kotar je jedan od najmanjih u zemlji s površinom od nepotpunih 11 četvornih milja i broji samo 14.561 stanovnika.
Prosječna gustoća naseljenosti ovdje je kao i u kotaru Čajniče nešto veća nego u susjednim kotarima Rogatica i Foča. Odnos kmetova i slobodnih seljaka u sva četiri kotara na gornjoj Drini je ista, naime 1:1.
[2] U samo metar i po širokoj pukotini iz koje u jednoj klisuri jugoistočno od tešanjske tvrđave izvire Zvečaj, vide se s obje strane dva udubljenja visoka dva metra, a legenda kaže da je kraljević Marko tu utisnuo prste u zid dok se saginjao da utaži žeđ iz izvora. Ova legenda, primjećuje dr. F. S. Krauss, zasigurno se temelji na zlonamjernom izumu; jer u južnoslavenskoj narodnoj poeziji se nigdje ne kazuje da je slavljeni junak Marko ikada pio vodu.
[3] Mehmed-pašin rođak i suvremenik Mustafa Sokolović (preminuo 1580. kao drugi vezir) bio je još više zagrižen za gradnju i darežljiviji u dobrotvorne svrhe. Prema Hammeru, Gesch. des osman. Reiches, II., s. 491, ostavio je „veliku džamiju u Erzerumu, druga u Ilghunu s pučkom kuhinjom i hanom, jedan karavan-saraj u Damasku s 360 soba i veliki bazen u stilu kupatila u Brussi, džamiju i pučku kuhinju u Kanitri blizu Damaska, također blizu dvorca Đenin, tri dana putovanja od Jeruzalema.
Preveo Ivica Petrović iz knjige “Dinarische Wanderungen” Moriza Hoernesa