Molba mi je odmah uslišana. Otac gvardijan, kolosalan, iznimno obrazovan čovjek u četrdesetima ljubazno me primio.
Za razliku od poglavara u Sutjesci, kudio me zašto nisam odmah došao u samostan i tamo odložio svoje stvari. Sada ih mogu sa svojim slugom ostaviti dolje u hanu, ali se ja mogu smjestiti ovdje u samostanu ne tri, nego osam dana ili dulje. S obzirom na loše stanje hana, ništa poželjnije nisam mogao dobiti od ove pozivnice, budući da sam morao ostati ovdje nekoliko dana, dijelom radi obavljanja posla, a dijelom radi uspona na Zec te sam je sa zadovoljstvom prihvatio. Potom sam prešao na užu svrhu moga posjeta te mu detaljno izložio predmet moga zadatka. Otac se i tu pokazao susretljivim i obećao mi potražiti sve što je samostan posjedovao od starijih isprava kao i sporni grbovnik. Zatim sam se povukao na nekoliko sati kako bih u hanu uložio biljke i sredio svoje stvari.
Budući da je tijekom moga boravka u Fojnici bilo suvišno držati kirijaša, odlučio sam ga radi uštede povezanih troškova poslati natrag s nepotrebnim dijelom prtljage u Travnik, koji je bio udaljen sam dan puta, a kasnije na odlasku ponijeti ostatak sa sobom na konju koji se ovdje može unajmiti. U tu svrhu se moralo dugotrajno pakirati budući da stvari neko vrijeme neće biti pod mojim neposrednim nadzorom.
Nakon obavljena posla, sa zadovoljstvom sam se vratio u gostoljubivi samostan. Na okolnim zidovima raste u izobilju Corydalis ochroleuca; drveće koje ga kriva su lipe, hrastovi, trešnje, brijestovi i javorovi. Otac gvardijan uveo me u vrt uređen na terasastim dijelovima na padini planine, vrlo lijepo održavan i ukrašen mnogim vrlo čistim ljetnim kućicama odakle se pruža najljepši pogled na dolinu. Ovdje su bile zasađene ukrasne, kuhinjske i ljekovite biljke: dalije, peonije, ruže, karanfili, negnjil, pepermint, ljekoviti sipan, unakrsnolisna mlječika, luk, poriluk, češnjak, koraba (turski kelarab).
Nakon Ave Maria odveli su me u refektorij na večeru. Soba tvori prostran kvadrat, čiji je pločama obloženi strop osiguran poprečnom gredom koja se oslanja na stup. Zidovi su do trećine visine obloženi drvenom oblogom, koja se ne razlikuje upadljivo od one koja je kod nas uobičajena; stropna obloga je, pak, sastavljena od tankih daščica koje po dužini pokrivaju nalik šindri. Uokolo je bilo pet stolova, na svakoj od dvije strane po jedan duži, na strani nasuprot vratima dva kraća, takav isti jedan nasuprot pored vrata. Kad sam ušao u pratnji oca gvardijana, braća su bili već okupljeni i sjedili za svojim stolovima. Otac gvardijan je kleknuo i ostao u tom položaju neko vrijeme raširenih ruku, potom ustao i tiho mi rukom pokazao moje mjesto, zatim otišao do svoga, desnog manjeg stola u pozadini dvorane, koji je dijelio s redovnicima: ja sam bio jedini za manjim stolom do njega. Redovnici su bili raspoređeni za ostalim stolovima. Za vrijeme obroka je jedan redovnik stojeći pred pultom čitao molitve iz velike knjige na latinskom. Braća koja su služila za objedom, njih trojica, čekali su, kad nisu bili zauzeti svojim poslom, prekriženih ruku u sredini dvorane uz stup. Braća su sjedili za stolovima na klupama s leđima prema zidu, na stolicama prema sredini. Pojedinačni pribor sastojao se od pokositrenih tanjura, ubrusa i pribora za jelo; a on, nož, vilica i žlica umotan u posebnu krpu, kojom je nakon uporabe očišćen. Svatko je imao svoju bocu vina. Jela, juha, jaja i konzervirano meso bili su dobro pripremljeni. Za vrijeme jela je nakon okončanja duge molitve vladala opća tišina. Fizionomija redovnika pokazivala je gotovo konstantno pravilne, oštro izražene, gotovo tvrde crte; kao i u Sutjesci, i ovdje im je nedostajala monaška korpulentnost kao i određena mlitavost, što drugdje predstavlja obilježje ovog staleža. Svi su nosili brkove i tanku, crnu kapicu na glavi, ili su kapu prekrili kapuljačom. Nakon objeda svi su glasno izmolili molitvu.
Nakon večere sam u gvardijanovoj sobi veselo i povjerljivo razgovarao s njim i nekim redovnicima do 10 sati, a zatim, praćen dobrim dojmovima, otišao do sobe koja mi je dodijeljena. Tu me je, u njezinoj samoći pri pogledu na staru, istinski narodnu opremljenost, koja je nosila obilježje plemenitog srpskog podrijetla, obuzela poneka tmurna misao. Našao sam se ovdje na mjestu koje je u to vrijeme bilo posljednje i možda jedino utočište osebujne nacionalnosti Bosne, a koje je to mjesto istodobno bilo?! – Bilo je to mjesto posljednjeg azila katoličkog kršćanstva, istoga koje je (uz utjecaj Rima) Bosnu zajedno sa svojim moralom i svojim kršćanstvom izdalo Porti i islamu. Pomireno sada s krivcem (bez okajavanja krivnje, čija pogubna posljedica još nije uklonjena ni za nevine) vidjeti ga pognutog pod prokletstvom njegova nedjela – onda je duboko sažaljenje ovdje prikladno.
Vrata, škrinje, klupe i stolice moje odaje bili su profinjeno obrađeni, strop lijepo obložen. Jednu stopu ispod stropa su duž četiri zida u svim kućama u zemlju postavljena spremišta. Umjesto uspravnih ormara ovdje se obično vide najčešće duge niske škrinje, često vrlo fino izrezbarene. Dva prozora s klupicama uzdizala su se, kako i dolikuje po zapadnom običaju za ljude koji sjede ili stoje, tri stope iznad poda, dok prozori kod Turaka gotovo dodiruju tlo i (koliko sam vidio) nemaju klupice. Tako su ovi časni oci predajom sačuvali ne samo religiju starih Bosanaca, nego i njihove ustanove, a Bouéovo mišljenje da su slavenski stanovnici turskih provincija, npr. u Srbiji ukorijenjeno orijentalizirani, tako da se njihov prijelaz na zapadnu kulturu ne može izvršiti bez prisile, ne može vrijediti barem u odnosu na Bosnu, jer se doista ne može nigdje osporiti osnova koja više naginje zapadnjačkome nego orijentalnome, čak ni kod muhamedanskog Bosanca, koji je sada naravno pretežito prihvatio orijentalne običaje i forme; tako u pogledu na obradu tla, vanjski izgled kuća, ograde, pripremu nekih jela, primjerice kiselog kupusa. Lakoća s kojom su Bosanci mogli prijeći na islam i njegove običaje iz svoga ranijeg drukčijeg stanja, dokazuje manje izvornu za to postojeću dispoziciju, a više samo nedostatak nepokolebljivog uvjerenja. I upravo će ta sklonost pod određenim okolnostima također i otuđeni dio Bosne ponovno vratiti svome zapadnjačkom elementu bez velikog otpora.
Unutrašnjost samostana Fojnica stara je 200 godina. Davno je bilo otkako su ga muhamedanci posljednji put spalili i kako je poprimio svoj sadašnji oblik, koji sadrži daleko više zapadnjački karakter, nego stanovi Franjevaca u Sutjesci koji su iz novijega vremena, okolnost, koja odbacuje mišljenje da su zapadni običaji i ustanove samostanskoga svećenstva ovdje prihvaćene i presađene uslijed njihova duljeg boravka u duhovnim seminarima u Italiji i Mađarskoj, jer tada bi novije vrijeme moralo uvesti i njihove reforme koje bi se, gdje bi se dogodile, morale prije priključiti turskom, nego zapadnom tipu. Zato mi je uređenje samostana u Fojnici zanimljivo, jer mi se činilo da daje sliku smjera njihova izvornoga ukusa, raširenoga u Bosni u vrijeme kršćanskih vladara i koji ukazuje na način njihova života.
11. lipnja. Ujutro sam dobio željene knjige i stare predaje. Međutim, ništa od onoga što sam tražio nisam pronašao. Svećenik, koji ovdje obavlja posao knjižničara i čuva još više sličnih dokumenata, bio je na putu za Carigrad i njegov se povratak očekuje tek za mjesec dana. Od njega bi se moglo dobiti više informacija. U dalmatinskom samostanu u Makarskoj čuvaju se također dokumenti koji se odnose na bosansko plemstvo, budući da su u vrijeme turske invazije redovnici uglavnom tamo bježali te sa sobom ponijeli svakojake dokumente. Grbovnik koji mi je ustupljen bio je izuzetno zanimljiv; to je bila ovjerena kopija starog samostanskog rukopisa sa 137 grbova, koju je izradio neki redovnik 1800. godine. U naslovu, na glagoljici, naznačena je 1340. godina kao vrijeme njegova pisanja. Nakon toga slijedi ovjera prijepisa na latinskom jeziku. Ona glasi kako slijedi:
Codicem hunc continentem varia stemmata plurium nobilium Familiarum Bosnensium jam ab immemorabili tempore, a captivitate nempe Regni Bosnae studiose conservatum fuisse a Rdis Pribus Franciscanis Familiae Foinicensis testamur Nos Frater Gregorius a Varess, Episcopus Ruspensis, et Vicarius dplcus in Bosna Ottomana, dicta Argentina, pra ecipue vero u olim Episcopatu Ducunensi.- Suttiscae Die 6 Julii 1800.
L. S. Gregorii a Varesh.
Jta est. Fra Gregorius Episcopus et Vicarius Apostolicus Mppsc.
Naprijed su grbovi ovih zemalja: Makedonija, Ilirija, Bosna, Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bugarska, Srbija, Raška, Primordia, kojima se pridružuju grbovi 125 bosanskih rodova. Velik dio tih obitelji i danas postoji u Bosni, a neki od njih su svoje potomke raširili bilo po Dalmaciji, Slavoniji ili dalje, držeći se kršćanske vjere, morali su se spasiti bijegom, dok je većina koji su ostali prihvatila islam. Nisam doduše uspio vidjeti izvornik, ali je vjerojatno da još postoji, jer od vremena kopije nije bilo ni požara ni pljačke, te da se ova inkunabla namjerno drži skrivena zbog svoje vrijednosti.
U osam sati sišao sam u grad da donesem boje koje su mi trebale za preslikavanje nekih grbova, koji su me zanimali. Tamo sam pozvan kadiji. Otišao sam s Nikolom. Kadi (u Bosni kažu kadija) okružen s nekoliko Turaka mahnuo mi je da sjednem, od čega sam se suzdržao jer nije bilo mjesta osim golog poda. Htio je znati tko sam, što radim ovdje. Nikola mu je rekao da sam liječnik, da se želim popeti na Zec i tamo sakupljati biljke za lijekove. Turci nisu bili ljudi koji su se osjećali prisiljenima propitivati moje medicinske sposobnosti: jer kao liječnik, tako su argumentirali, ne bih se suzdržavao od bavljenja poslom u praksi. Nikola je rekao da za to nemam vremena jer me skupljanje ljekovitog bilja jako zaokuplja. Međutim, Turčin si nije dao da izbaciti sumnje iz glave, već je rekao da na planini planiram tražiti druge stvari osim biljaka. Njegovo mudro vijeće smatralo je da je to još moguće, no moje biljke ne bi bile ljekovite biljke, već je bilo sigurno da iz toga mogu proizvesti zlato; ne troši se toliko novca na puko ljekovito bilje. Drugi, koji je dublje proučio stvar, izrazio je mišljenje da pri tome ne bih trebao imati nikakvih troškova, jer će onaj koji me je poslao u određene svrhe platiti put. Kad je stvar krenula u smjeru da su me upozorili da nastavim ravnim putem i izbjegavam planine, Nikola im je predložio da najprije pročitaju moju bujuruldiju, a nakon toga mi mogu, ako im bude potrebno još zraka, propisati put kojim moram poći. Da bih donio putovnicu i bujuruldiju, vratio sam se u samostan gdje sam ih ostavio. Otac gvardijan me dočekao zlovoljnim izrazom lica i sa žaljenjem izrazio da me mora zamoliti da uskoro napustim samostan, jer su ga zbog mene Turci pozvali na razgovor te da se mora pribojavati nepovoljnosti za samostan u slučaju moga dužeg boravka, budući da Turci gaje određene nepovjerljive sumnje o svrsi moga boravka ovdje.
Preveo: Ivica Petrović
Iz: Otto Sendtner, Reise nach Bosnien, Das Ausland, br. 180/181, 1848.