Hercegovački glavni grad ima i svoja idilična mjesta. Šetnjom bazarom i prelaskom staroga neretvanskog mosta (o njemu će kasnije biti govora), dolazite u dio grada Zahumlje.
To je tiha četvrt Mostara, područje vrtova. Preko niskih zidina pozdravljaju cvjetovi šipka, ogromni dudovi, smokve i orasi pružaju svoje granje na ulicu i pružaju hladovinu, a obilje rascvalog žbunja i cvijeća širi opojan miris. Ovdje je zasađen kružni vrt, ogledni vrt voćarske škole, istinski raj za poznavatelje, koji sadrži posebice raskošno voće na patuljastom drveću. U neposrednoj blizini je katolička crkva, novogradnja u obliku bazilike, detalji u korintskom stilu. Nad glavnim portalom može se pročitati natpis na jeziku zemlje:
„SVEMOGUĆEM STVORITELJU BOGU, SVETOM PETRU I SVETOME PAVLU OVA CRKVA SAGRAĐENA STOJI; CAR STAMBOLSKI MLOGO DOBROBOLJNI; DADE MISTO UGODNO ZA GRADNJU: UZ TO GROŠAH PEDESEJET KESAH; PUK UBOGU POMOĆ DADE MALU…VAS OSTALI TROŠAK MLOGO TEŽAK IZ MISTA JE PRIŠO INSTRANSKIH S NASTOJANJEM BRATJE FRANCISKANAH I BISKUPA NADČELNIKA SVOGA. P. G. 1866 O. 7“
Povijest katoličke crkve u Mostaru je duga žalosna priča. Do u pedesete godine našega stoljeća katolički je hercegovački vikar smio ući u glavni grad samo prerušen ili noću kako bi nekolicini tamošnjih katolika dodijelio duhovnu okrjepu. Okončanje takva stanja bijaše cilj vikara Rafe Barišića, koji je stolovao u kolibi u Seonici. Istrajnošću i mudrom politikom isposlovao je uz veliki napor i troškove slavni ferman koji mu je odobrio gradnju biskupske kuće u Mostaru.
Samo su se muhamedanci u gradu usprotivili sultanovoj naredbi, posegnuše za oružjem i ubili bi vikara, koji je inzistirao na svojim pravima, da ruku u vatru nije stavio vezir Ali-paša. Ovaj je – tako pripovijeda dr. Hoernes – budući da Turci za sve blago svijeta ne bi prodali građevinsko zemljište u gradu, kupio izvan grada u Vukodolu zemljište na svoje ime koje je prodao vikaru za cijenu od šest kesa pijastera (300 fl.).
Iako su se Turci na ovu vijest udružili i zakleli da će radije pasti do posljednjeg čovjeka nego dopustiti nevjerniku da sagradi građevinu, Barišić je ipak, okružen s vezirovih deset naoružanih kavasa, neustrašivo jahao s jednog kraja grada na drugi, između puščanih cijevi muhamedanaca koje su virile sa svakog prozora prema Vukodolu. Tu je, dok je sve uokolo strepilo za njegov život, jedini, kojega junaštvo ni na tren nije napustilo, uzeo kamen i označio temelje svoje kuće. Potim je strogim tonom carske zapovijedi naredio poslovođi da obavi gradnju te se neozlijeđen vratio u Seonicu, gdje su ga njegovi dočekali kao pobjednika.
Bijaše to 1847. Fanatizam Turaka predstavljao je takvu opasnost da su i radnici tijekom gradnje bili samo sigurniji kad im je za pasom ili pri ruci bilo oružje. No, kada je gradnja završena i kada je Barišić preuzeo svoju rezidenciju, utjecaj ovog koraka se u Mostaru odmah osjetio. Prije 1852., kada je vikar preselio u Mostar, u ovom je gradu bilo jedva 120 katoličkih obitelji. Sastojale su se od siromašnih slugu i zanatlija, od kojih nijedan nije imao ni najskromnije mjesto na bazaru. Već 1867. je broj katoličkih obitelji u Mostaru iznosio 398 sa 1715 duša, brzo su se umnažale, tako da je uskoro trebalo osnovati školu.
Uskoro se i kapela povezana s biskupskom kućom činila premalom za zajednicu te je bila poželjna gradnja veće katoličke crkve u Mostaru. I ova građevina je Barišićevo djelo. Moćnici, koje je mudri crkveni političar koristio jednog za drugim, povijesno su poznate osobe. Ali-paša Rizvanbegović iz Stoca, koji je gotovo neograničeno vladao Hercegovinom od 1832. do 1849., iskoristio je slabost Porte pred bosanskim ustankom iz 1831. kako bi se uzdigao do verzira svoje uže domovine. Bez vjere, ili ako hoćete čisto hladno protiv nacionalnih i vjerskih interesa slavenskih muhamedanaca u Bosni, koje je Husein-aga Berbirski sjajno zastupao, stao je uz državu otvorenu za reforme, ali je poslije u svom namjesništvu nastojao njezin suverenitet svesti na minimum. Nadmudren turskom perfidnosti, zarobio ga je Omer-paša na gozbi u Mostaru, te je pao, istinski predstavnik svoga plemena, probijen zrnima ili, kako drugi govore, otrovan.
Kada je nakon naprasitog pada Ali-paše Rizvanbegovića, kao vrhovni zapovjednik carskih trupa u Mostaru vladao Omer-paša, Barišić ga je znao pridobiti te je njegovim zalaganjem u Stambolu dobio ne samo odobrenje za gradnju crkve, nego i dodjelu prikladnog zemljišta i dar od pedeset kesa pijastera. Ovu gradnju je također ometala ogorčenost muhamedanaca u Mostaru, koji nisu dozvoljavali da se kamen za gradnju vadi u blizini ili također na nekom udaljenijem mjestu.
Kamenolomi su morali biti otvoreni na jedanaest različitih točaka, što je naravno znatno uvećalo troškove gradnje. Majstori su bili rođeni Hercegovci, većinom iz Popova polja, a voditelj gradnje je šest godina bio zapadnjački školovan Petar Bakula. Barišić više nije doživio dovršetak gradnje, ali je njegovo djelo napredovalo i bijaše završeno. Dana više nitko u Mostaru ne poznaje vjersku mržnju, sve konfesije žive mirno i miroljubivo jedna pored druge. Uostalom, tik uz katoličku crkvu uz samu ulicu gradi se ženski samostan, a da pritom većinsko muhamedansko stanovništvo ove mirne gradske četvrti nije ni trepnulo.
Iz knjige Heinrich Renner, Durch Bosnien kreuz und quer, 1897.
Preveo: Ivica Petrović