Milena Mrazović, Roman eines Theeverkäufers, u: Bosnische Post, 19.12.1888.
„Čaj! Čaj! Mašallah, čaj!!!…”
Ovaj poziv odjekuje sada sokacima naše čaršije i sve poglede usmjerava na vitka mladića koji u ruci drži zapareni samovar dijeleći na sve strane svoj topli dar.
Kako privlačno teče zlatnožuti uvarak cvjetova dalekog Orijenta u bijelu šalicu, s kakvom muškom, samosvjesnom gracijom ga mladi orijentalac zna prezentirati. Njegovo tamno oko provjeravajući prelijeće nad sve većim brojem kupaca, koji zabadaju ruke sve dublje u nabore svojih odora, debelo omotavši glavu šarenim šalovima te nestrpljivo gazeći pucketajući snijeg.
„Ovdje Mehmede!“ čuje se sa štandova, – „Mehemde, daj meni prvo!“ viče debeo trgovac krznom Ibrahim, koji se sada toliko navikao na mirišljavi čaj da više bez njega ne može, – a tu se čak i „divlji Mujo“, naš najpoznatiji dečko iz sokaka, objesio mladiću o rukav i moli: „Evo ti krajcar, daj mi samo malo da probam!“
Zašto ti, Mehemde, ova živahna želja za tvojim darom ne pričinja radost? Zašto ti je pogled tako ozbiljan, tako tužan? Vidi kako se uokolo rumene lica od tvoga napitka koji dijeliš ukočenih prstiju. Imaš tako lijepe ruke kakve još nisu viđene kod prodavača čaja! Zar se nećeš ugrijati? Vidi, ovdje sjedi dobri Mulaga iza staklenih izloga svoje radnje uz grijući žeravnik; hajde, uđi unutra i ispričaj što te čini tužnim, možda ti prijatelji mogu pomoći…
Kao da bi dobronamjerna riječ mogla promašiti svoj učinak! Mehmed je spustio ispražnjeni samovar i uskoro smo sjedili oko Mulaginog ulaštenog bakrenog žeravnika na mekim sagovima, a dim cigareta je ispunjavao malu ugodnu prostoriju.
Mehmed je ukočeno zurio u žeravicu; postupno su se njegove pametne, lijepe oči ispunile suzama. Gotovo preplašeno se trgnuo.
„Ah, prijatelji moji,“ započeo je, „zar sam morao toliko putovati iz dalekog, lijepog Kurdistana, moga zavičaja, da bih, igračka zlih sila, – postao ovdje ulični prodavač, ja, jedinac najuglednijeg od najuglednijih u mome zavičaju, sin Ibrahim-paše, prvog ratnika Asireta!“
„Iz vaših očiju iščitavam suosjećanje sa mnom; prijateljstvo je usporedivo s ružama moga zavijača čiji miris bolesnika tako okrjepljuje kao vaši pogledi mene. I ako želite sada čuti priču sirotog mladića, priču čiju bol nijedan pjevač ne može ispjevati, onda poslušajte:“
„Doma sam imao svega u izobilju što dječak i mladić može poželjeti. Otac mi je kupovao najljepše oružje, najbolje do naših strastvenih konja pametnih očiju, majka mi je šila najljepša odijela od dragocjenih materijala, a jedina sestra se nadmetala s poslugom ispuniti mi svaku želju. Kako sam sretan mogao biti da vlastito vatreno srce nije htjelo drukčije.“
Velika, kamena kuća moga oca bila je pored džamije, a između njih je naslonjena na zid groblja bila koliba džamijskog poslužitelja u kojoj je živjela njegova jedina kćerkica. Dijete Šemsa bila djetetu Mehmedu družica, tiranica, njegovo sve, te su zajedno odrasli u sretnom zajedništvu.“
„No, veselo proljeće djetinjstva prođe, i kad sam jednoga dana – sada je već prošlo tri godine otada – ponovno došao djevojci, dočekala me plačući i rekla da me više smije viđati, sada je dvanaestogodišnjakinja i odrasla djevojka.“
„To me pogodilo poput groma. Da Šemsu više ne vidim! Što mi je vrijedila raskoš moga oružja, što zlatno Sunce, što majčin smiješak bez djevojke rumenih obraza i čeličnoplavih očiju! Razmišljao sam i pritom mi je srce počelo snažno lupati; – zar mi nije bilo već blizu dvadeset godina, zar nisam mogao oženiti djevojku?!“
Mehmed je napravio stanku, prekrio lice rukama i nasilno potisnuo jecanje.
„Kako već naši pjevači govore?“ nastavio je: „djetinjstvo je raj čovjekov na zemlji, a što je proljeće ljepše, to je ljeto burnije! Na izlazu iz tog raja pogodila me također i nesreća koja je vrebala.“
„Dok smo mi pripadali najuglednijima, staležu Asireta u Kurdistanu, Šemsa je bila kći Guranaca, preziranog, nižeg naroda. Uzalud je bilo što sam ocu padao pred noge, preklinjao ga tisuću puta da mi da Šemsu za ženu, – ponosni čovjek ostao je neumoljiv. U kući me držao poput zatočenika, a kada sam to šutke prihvatio, pozvao me jednoga dana k sebi i upitao hoću li odustati od djevojke?“
„Samo pitanje mi je rastrgalo srce. Oče! povikao sam, želim je ostaviti iz poslušnosti i ljubavi prema tebi, ali ne mogu. Prije nego odustanem od Šemse, moga melema za oči, prije će se Sunce ohladiti, prije će hrabri kurdski ratnici postati plašljive kukavice.“
„Otac nije više uzvratio ni riječi; zapljeskao je rukama te je uletjelo više muškaraca koji su me naivnoga u tren vezali i sputali. Navukli su mi krpu preko glave i kada je ponovno pala i okovi skinuti, bio sam u zatvoru, zajedno s lopovima i razbojnicima u odvratnoj, zagušljivoj prostoriji.“
Međutim, tu se probudio moj prkos. Zaklopio sam oči kako ne bih gledao svoju okolinu i zakleo se da ću izdržati u prkosu. Kada je plemeniti Kurd mogao biti zastrašen? Moj je otac morao znati da ne mogu drugačije postupiti, inače ne bih bio dostojan biti njegov sin.“
„Vrijeme je sporo protjecalo u neizrecivom jadu i bijedi. Prošlo je devedeset dana kad su mi se konačno otvorila vrata zatvora. Sluga mi je donio od oca novu odjeću i pustili su me.“
„Iznenadna ponovno stečena sloboda učinila me posve zbunjenim. Vjerovao sam da ću nakon tolike nesreće opet naći sreću, istrčao sam na nasmijano Sunce u velikim skokovima, gledao radosno na zelene obronke naših planina, tako da su me ljudi začuđeno promatrali.“
„Međutim, moje ushićenje nije dugo potrajalo. Šemsina vrata, koja sam najprije potražio, bila su zaključana i kada sam s tjeskobnom slutnjom upitao za nju, saznao sam vijest koja nije mogla biti strašnija, da me ubije, da mi razdere srce.“
„Moj vitki ljiljan, slomili su ga, uzeli mi ga, moje jedino zadovoljstvo, moju jedinu životnu želju…“
„Dok sam bio u zatvoru, nemilosrdni, tvrdi čovjek, moj otac, nanio je svome djetetu najgorču bol: prvoga najboljega je unajmio koji mi je ukrao djevojku te mi ju tako sklonio s puta.“
„Međutim, ostane li plemenit konj u mjestu kad ga se ozlijedi špicastim mamuzama, kad ga se do krvi bičuje!? Osjećao sam kao da trebam razoriti nebo i zemlju sa svakom nesretnom viješću, slijepom silom ukloniti sve što mi je na putu do Šemse. Morala je ponovno biti moja, po svaku cijenu, to sam odlučio.“
„Zatomio sam svoju bol i vratio se kući, otac nije ništa spominjao o slučaju kad me ponovno vidio, majka i sestra su plakale zbog moje loše, izmučene vanjštine, a ja sam šutio kao da sam odustao od svake nade za moju djevojku. U tajnosti sam pak s vjernim prijateljima skovao plan, koji je postao izvorom kratke, nevjerojatno lijepe sreće, ali i nove patnje.“ –
Pripovjedač je ovdje napravio kratku stanku i zapalio svježu cigaretu, čiji dim je zamišljeno ispuhivao u prostoriju ispunjenu gustim dimom duhana. Na njegovu lijepom, tamnom licu treperilo je duboko uzbuđenje, a njegov je glas zvučao stegnut kad je ponovno započeo:
„Jedne večeri, kad su narančini cvjetovi i ruže opojno mirisali, s prijateljima sam napao kuću potkupljive hulje koji mi je ukrao djevojku. Bog je uslišio moje gorljive molitve, – plan je uspio. Taj je čovjek izrazio spremnost da se za određeni iznos novca odrekne od svih svojih zakonskih prava na Šemsu i da o svemu šuti.“
„Šemsa je opet bila moja! Uspio sam je neprimijećeno dovesti našoj kući i kad je majka ugledala ljupko biće, zagrlila je nesretnicu sa suzama u očima i blagoslovila je kao kćer. I dobra sestra je primila k srcu teško povrijeđenu te su zajedno nastojali zaboraviti pretrpljene boli.“
„Uslijedili su predivni dani, dani kakve ni Šemsudin hafiz ne može opisati u svojim strasnim pjesmama. Doma, u sumračnim, ugodnim ženskim odajama velike kuće živio sam u rajskoj milini.“
„Pozorno smo čuvali tajnu od očiju strogoga oca, koji unatoč proteklim mjesecima još nije došao na trag istini. No, jednoga smo dana užasno prodrmani iz našeg nemara: služavka koja je naružena zbog sitnog prijestupa, odala je u naletu srdžbe našu tajnu ocu.“
„Ono što je uslijedilo nemoguće je ispričati. Imao sam tek toliko vremena da Šemsu, moju sirotu ženu, sklonim na sigurno u prijateljevoj kući i prepustim se da me pregazi nesreća. Ponovno me otac upitao, hoću li odustati od žene i ponovno sam dao isti odgovor. Još ga vidim pred sobom kako me pogledao užasnim, svjetlucavim očima, kako me je, nečasnog sina, nazvao obiteljskom sramotom, kako me prokleo i odbacio, ako ne povratim poslušnost.“
„Nesposoban da izustim riječ, nepomično sam čučao na prostirki pred uspravljenim srditim, koji mi je zapovjednički pokazao prema vratima. Htio sam ustati, uzvratiti riječ, nisam mogao, opčinjeno sam pratio njegove poglede. Moguće je da je moju nijemu bol smatrao tvrdokornošću, jer sam vidio kako mu se na licu pojavilo tamnocrveno rumenilo od bijesa, kako su žile na njegovu visokom čelu nabrekle; čuo sam kako poziva poslugu, a u sljedećem sam trenu bio vezanih ruku i nogu. Doneseno je dugačko uže i otac je pokazao prema stropu prostorije na kojem je bio postavljen snažan željezni prsten. Shvatio sam! Jedan je sluga vješto pogodio jednim krajem užeta kroz prsten, drugi mi je čvrsto vezao ruke i noge te su me podigli u vis i pričvrstili na željezni prsten.“
„Išlo je to mnogo brže nego što mogu prepričati. Bol, sram, bijes stegli su mi grlo tako da nisam mogao pustiti ni glasa. Čuo sam kako se udaljavaju i sobom je zavladala tišina. Tada mi je počelo kružiti glavom; činilo mi se kao da mi se zglobovi moraju potrgati i krv navrijeti iz svih pora.“
„Koliko sam dugo visio, ne znam; ako se prisjetim, čini mi se kao da sam proveo vječnost u smrtnoj borbi. Najedanput sam čuo dugačak vrisak jezovito odzvanjajući u prostoriji; malo sam se opet pribrao i sjećam se da sam taj vrisak ja pustio. Ponovno se pred očima smračilo poput gluhe noći, potom sam osjetio olakšanje i kad sam došao sebi, ležao sam na mekom jastuku u krilu majke koja je jecala. Pored je sjedila sestra problijedila od straha.“
„Što je trebalo činiti?“ Otac je bio neumoljiv, u kući nisam mogao ostati. Razmišljali smo te se usuglasili da privremeno moram otići.“
„Uto ustade moja sestra gorućeg lica i ispruži ruke k nebesima:
„Idi s Allahovim blagoslovom, brate moj, i vjeruj njegovom davanju. Nijednu radosnu proslavu neću posjetiti, nikakvim se cvijetom ukrasiti, ni za kog se udati, dok se tvrdi duh našeg oca ne ublaži, dok te ponovno ne primi k srcu zajedno sa Šemsom.“
„Bio sam rob najdivlje boli. Plačući sam se trgnuo od žena i napustio ih s nadom da će se Allah smilovati našim patnjama.“
„Na vratima sam se okrenuo; kamo sam pošao bez novčića u džepu? Hoću li prositi ili raditi kao sluga? Hoće li mi to moj ponosni otac moći ikada oprostiti?“
„Okrenuo sam se i otišao, ne znajući što činim, do očevih odaja. Sve je bilo prazno, nigdje sluge. Tamo je stajala moćna, okovana škrinja u kojoj su čuvane kućne dragocjenosti. Dobro sam je poznavao, poznavao sam tajne opruge i rukohvate kojima se teški poklopac lagano dizao. Učinio sam to gotovo nesvjestan sebe – škrinja je sada bila preda mnom otvorena i u njoj su bljeskali novčići, biseri i drago kamenje. Uzeo sam što sam mogao, bilo je to ipak naslijeđe majke i oca i pripadalo mi je kao i njima“
„Neprimijećen sam napustio kuću. Kad su se vrata za mnom zatvorila i kada sam napušten i sam stajao na ulici, – uzeto blago sam najedanput počeo osjećati kao golemi teret.“
„Bilo mi je na grudima poput kamena, poput proždrvljiva crva nesreća je nagrizala moje krvareće srce. Samo dalje, dalje!“
————————————————————————————————————
„I tako sam napustio zavičaj. Oluja moga životnog ljeta me zahvatila i bacala sve dalje. Došao sam u Europu preko Rusije u Berlin, potom sam otišao u Pariz, odatle okrenuo za Beč i svugdje sam ostajao onoliko, dok me vječno goruća čežnja za mojim zavičajem i Šemsom ne bi potjerala dalje. Samo dalje, dalje. U Budimpešti je novac postao knap, – mrzio sam ga, besmisleno ga bacao. Kamo sada? Izbrojao sam gotovinu; bila je upravo dostatna da dođem u Bosnu. Kupio sam kartu treće klase i prije nekoliko tjedana vlakom stigao u Sarajevo.“
„Ali i ovdje među mojim istovjernicima nisam pronašao znanca ni prijatelja! Bez novčića u džepu stajao sam gladan i promrzao na ulicama i razmišljao što mi je činiti.“
„Tada mi je sinulo. Imao sam još jedan lijep, zlatom ukrašen komad odjeće. Prodao sam ga i za utržak nabavio ovaj samovar. Kuhati čaj sam naučio u Rusiji, a ostalo znate….“
Slušatelji su ostali sjediti utonuli u mislima; cigarete su im oko poluugaslog žeravnika tvorile krug žarnih svjetala te su pri svakom povlačenju dima pušačeva lica bila lagano osvijetljena. Mehmed se ponovno spremio poći sa svojim samovarom.
Sada je bilo pitanje: Što će biti s tobom, Mehemde.“
Slegnuo je ramenima.
„Radit ću i štedjeti kako bih se, akobogda, u proljeće vratio u zavičaj. Neki glas mi govori da će mi otac oprostiti. I on bi tako učinio svome ocu.
„Ne bojiš li se da kući ponešto promijenilo, Mehemde.“
Pogledao je upitno.
„Pa, da ti je Šemsa u međuvremenu postala nevjerna?“
Mladić je ispitivača pogledao posve bez razumijevanja.
„Nevjerna? Može li ljubav biti nevjerna?!….
Ponovno je uzeo svoj zapareni samovar i napustio dućan. Gledali smo za vitkim, lijepim mladićem dok nije zamakao.
- Ne! Tako ne izgleda mladić kojemu će njegova najdraža biti nevjerna!
***
„Čaj! Mašallah, čaj! viče svakodnevno na čaršiji Mehmed, naš romantični prodavač čaja iz Kurdistana. Ako želite učiniti dobro djelo i tako vjerno zaljubljenom paru, kao što su uzori u Goetheovom „Zapadno-istočnom divanu“, pomoći da se spoji, onda kupite njegov topli, mirisni napitak, njegov „čaj“.
Preveo: Ivica Petrović