U Donjem Vakufu, mirnom mjestu s 470 kuća i 1967 pretežito muhamedanskih stanovnika, ulazimo u sjeverni kraj rajskog krajolika Skopaljske doline.
Ovdje Vrbas, nakon protjecanja kroz 27 km dugu, široku i vrlo plodnu kotlinu, ponovo započinje suženi tok između strmih, šumovitih gorskih padina, koji napušta tek kod Banjaluke nastavljajući teći ravnom, mjestimice močvarnom nizinom do Save. Gornji Vakuf, koji se nalazi na gornjem kraju krajolika, označava točku gdje rijeka iz izvorišnih dolina ulazi u ravnicu. Veliki dio plodne zemlje između dva grada vakufska je imovina, posjed mrtve ruke islama; otuda i naziv vakuf. Slavenski nazivi za mjesta su Skoplje („rudarsko mjesto“), zbog bogatstva ruda koje su posebice u izvorišnim područjima Vrbasa od najstarijih vremena značila osnivanje naselja.
Najkraći put od Donjeg Vakufa do Kupresa vodi preko Prusca, metar široke zahtjevne staze koju sada koriste samo domaći; put preko Bugojna je duži oko 10 km. Prusac se nalazi na mjestu gdje se dolina Koprivnice koja teče prema Vrbasu sužava poput kanjona, visine 701 m na strmom vrhu Šuljage, u srednjem vijeku kao Biograd (castell bianco, Akhissar) važno putno čvorište. Četverokutna osmatračnica uzdiže se iznad pet manjih okruglih kula, koje su povezane prilično širokim ogradnim zidom. Ovaj dvorac sagrađen prema Hadži Kalfi 907. hidžretske godine (1529. n. Kr.) osvojio je Mustafa-paša, bosanski beg, po nalogu sultana Bajazita te se tako održao dvije godine duže od Jajca. Kasnije je preživio žestoku kršćansku opsadu, čiju uspomenu muhamedanci i danas slave. Na izvor Ajvatovica, koji se tada pojavio iz stijene dvorca te napojio vodom branitelje koji su bili pogođeni nedostatkom vode, svake godine 15. lipnja, na dan čuda, begovi (1) koji su živjeli u Skopaljskoj dolini hodočaste da bi se tamo pomolili i zaklali mladu janjad, čije meso jedu siromašni u okrugu. Selo Prusac broji 189 kuća s 945 (od toga 842 muhamedanska) stanovnika.
Poštanska cesta vodi od Donjeg Vakufa do Bugojna uz Vrbas, koji ovdje još ne pokazuje žutu boju ilovače, po kojoj već kod Jajca toliko odudara od zelene planinske vode Plive. Tu opravdava svoje ime „rijeka vrbe“, jer guste vrbe obrubljuju njezin kristalno svijetao tok. Livade i blijedozeleni, bljeskavi usjevi protežu se s obje strane do podnožja planina prekrivenih selima, ispod kojih se uzdiže Vranica visine 2000 m, središnja poveznica između Radovana i Šćita u ovom planinskom lancu koji ide paralelno s velikom visinskom crtom. U Bugojnu, lijepom gradiću s gotovo 1000 stanovnika (195 m., 316 pr., 399 kat., 22 J.), upravo je bila tržnica petkom, a gusto mnoštvo likova odjevenih u bijelo s crvenim gamašama, remenjem i turbanima. naguravalo se ispred štandova skromne tržnice, kupovali su i prodavali, cjenkali se, čavrljali i posredovali vidno uživajući u gužvi. U velikoj živosti ljudi prepoznaju se već tragovi hercegovačko – dalmatinskog temperamenta. Usred galame je nekoliko žandara otpratilo grupu zatvorenika koji su bili vezani u redove tankim lancima. Osumnjičeni za pljačku i ubojstvo, upravo su bili dovedeni iz Županjca u Donji Vakuf radi predaje okružnim vlastima u Travniku, kad ih je tamošnji okružni sud poslao natrag u Županjac u svrhu odgovarajuće presude. Tako su dvaput napravili dvodnevni marš, kaznu prije istrage, jer njihova krivnja uopće nije bila sigurna. S kakvom se ljudskošću postupalo s ljudima na putu, vidio sam u Kupresu gdje ih je mudir, Turče u dobi od jedva dvadeset godina, zatvorio u mračnu štalu preko noći i skinuo im okove tek nakon intervencije časnika. Nedugo potom se u samom Bugojnu dogodio još jedan kriminalni slučaj od simptomatične važnosti. Tamošnji poreznik, dalmatinac, ubio je dva člana kontrolne komisije koja mu je došla, tako što je jurio za jednim pa za drugim i ustrijelio ih s njihovih konja, nakon čega se predao sudu (1880).
Kod Bugojna put skreće s Vrbasa i uskoro smo u predivnom šumskom klancu. Gotovo okomite stijene čije su litice rijetko obrasle smrekovim stablima, jedva da ostavljaju prostor za cestu, hučeći gorski potok i nekoliko na njemu sagrađenih drvenih mlinova. Ubrzo slijedi uspon u čijim zavojima iz obronaka šikljaju izvrsni izvori. Visoka crnogorična šuma posvuda nas okružuje, prekriva vrhove i ispunjava klance. Dva i po sata od Bugojna dolazi se do Karaule, vidikovca i odmorišta. Neiskrčene šumske mase dominiraju cijelim obzorom. Uspinjemo se strmo još više od sat vremena po nevremenu, koje katkad zakloni obzor, katkad posluži kao najraskošnija folija te stižemo do „Velikih vrata“ (velika vrata 1272 m), uskog stjenovitog procjepa koji otvara iznenađujuću panoramu. Osvježeno oko još uvijek uživa u zelenoj divljini istočne padine, a sada zaslijepljeno luta po naizgled beskrajnoj ravnoj udolini, svijetloj, goloj, neljupkoj i bezobličnoj. Hladan propuh koji reže puše na širokoj visoravni unatoč sredini ljeta, na vrhovima gorskih lanaca valjaju se crni olujni oblaci, tiho tutnjeći, pospano kružeći oko puste arene. Plava izmaglica leži na površini i gotovo onemogućava razlikovanje daljine i neba. Prateći pokazivanje prstom vodiča, u dnu kotline vidimo nekoliko raštrkanih brvnara između kojih vijuga cesta. Evo grad! Utvrda, kojoj Kupres duguje ovu ponosnu titulu, sastoji se od palisadnog braništa oko palanke izgrađene od stupova. Uz nju je nekada stajalo nekoliko kamenih tornjeva, koji su već desetljećima u ruševinama. Danas je Kupres selo s 80 kuća, čijih 385 stanovnika su pola muhamedanci, a pola katolici.
Visoravan natapa potok Miljać koji izvire na jugu na planini Malovan, teče prema sjeveroistoku, pokraj Kupresa, potom se vraća prema jugozapadu i na kraju, otprilike u sredini ravnice nestaje u močvari da bi se kasnije ponovno pojavio pod drugim imenima. Kultura ravnice pokazuje najvećim dijelom bujan rast trave, s kojom se smjenjuju samo nekolicina usjeva zaostalih u razvoju; prema tome, pučanstvo se bavi stočarstvom kao glavnim zanimanjem.
Sivo inje ležalo je na monotonoj visoravni kad smo je rano ujutro napustili. Južni i zapadni rubovi pokazuju prave hercegovačke planinske forme: okrugla brda od duboko ispucalog kraškog vapnenca. Tek spust do Šuice kroz opustošenu, djelomice obnovljenu šumu nudi malo promjene. Šuica, koja izvire iz romantične špilje podno brežuljka s ruševinama Stržaja, očito je tek izljev potoka Miljaća, koji ponire 2 km sjevernije. Već od svog nastanka je bogata ribom i toliko snažna da pokreće mlinove i pilane, odlazi k jugu, teče kroz cijelo Duvanjsko polje i nestaje na njegovom jugozapadnom rubu, nakon što je primila i Ričinu, u moćnom planinskom ponoru (Ponor) kod mjesta Kovači, da bi se 12 km zapadnije ponovno pojavila u ravnici Buško blato. Na tom podzemnom putu ponekad uzrokuje lokalne potrese, pojave o kojima franjevački šematizam (izvrstan izvor za topografske detalje) navodi sljedeće: „Vorago, etsi magno hiatu donata, non tamen semper confluentes ex Duvno aquas absorbere potest ut eas in Buškoblato exmittat; tumque temporis in ipsa voragine horribilia audire est velut tonitrua totumque collem magno tremorc concussum veluti eversionem minari.“
(1) U ovom kraju bogato je više od 500 turskih plemićkih obitelji, a na putu od Donjeg do Gornjeg Vakufa nalazi se 60 odžaka (njihove plemićke rezidencije). Tu žive: Sulejmanpašići (Skorbovići), Miralemovići, Vilići, Kopčići, Kukavičići, Ždralovići, Kositerovići, Kresoevići, Ljengerovići, Kusići, Granići itd., sve vrlo ugledna imena, od kojih se neki sa svojim grbovima već navedeni u heraldičkom kodeksu Fojničkog samostana, dakle, potječu iz srednjeg vijeka. U XVII. stoljeću je Donjem Vakufu živio najstariji i najpoznatiji bosanski pjesnik Potur Uskufi, čije je pjesme Otto Blau objavio u V. svesku Traktata o poznavanju Istoka. Njegovu kuću još pokazuju u gradu te njegovo omiljeno mjesto na ruševinama Prusca.
Iz: Moritz Hoernes, Dinarische Wanderungen
Preveo: Ivica Petrović