Bacimo li najprije pogled na polazišnu točku naše ture, Travnik, današnji glavni grad okruga, koji je do 1850. godine bio sjedište provincijalne vlade, uz Sarajevo doduše ne najveći, ali jedan je od najvažnijih gradova u Bosni.
Poput Sarajeva i Mostara smješten na krajnjem rubu, izvan široke ravnice kroz koju protječu rijeke, tamo gdje se planinske padine približavaju, strme uzvisine pogoduju podizanju utvrda i gdje s obje strane sužene rijeke ostaju samo uske, izdužene površine za naseljavanje. Tako Sarajevo ovisi o Sarajevskom polju, izvorištu Bosne, Mostar o Bišću i Bijelom polju kroz koje teče Neretva, a Travnik o Travanjskom polju, najširem dijelu Lašvanske doline. Ovamo, na ravnicu južno od grada moramo prema svim analogijama usmjeriti našu pozornost kako bismo u spomenicima pozvali svjedoke prapovijesti mjesta; na to nas upućuje i lokalna tradicija koja i danas živi u Travniku.
Prema njoj je prije osnutka današnjeg mjesta ležao grad Lašva na lijevoj obali istoimene rijeke, oko četvrt sata istočno od travničke tvrđave, tj. u distriktu sela Putićevo. U uskoj dolini, gdje se grad sada nalazi, bili su, prema kazivanju, u tursko doba pašnjaci, gajevi i vrtovi, na što upućuje i današnje ime grada (Travnik = „travnato mjesto“). U jednom trenutku, koji nije pobliže naveden, Turci su iz Lašve preselili u sadašnje mjesto, ostavivši svoje kuće u ravnici da propadaju. Čudno je da se ta promjena mjesta izričito smješta u tursko vrijeme; kršćani se i danas smatraju napola građanima Lašve, poput onog duhovnog pisca povijesti Bosne, koji sebe u svom rukopisu sačuvanom iz prošlog stoljeća naziva fra Petar iz Lašve. Ova predodžba se još pojačava time da je Travnik, kao malo gradova u Bosni, naseljen gotovo isključivo muhamedancima, dok je brojčano vrlo značajna i nepomiješana katolička zajednica nastanjena u južnom predgrađu Dolac.
Travnik se u ispravama spominje prvi put 1503. godine. Tvrđava sa svojim debelim, poligonalnim tornjem i visokim, trošnim zidinama, u čijem se nepravilnom dijelu sada uzdiže džamija i neke stambene zgrade, datiraju iz srednjeg vijeka; međutim, puka je fantazija kada najnoviji „Bedeker“ izvješćuje o Bosni da su „Travnik osvojili Turci 1463.“. Ne znamo ni kako se zove stara tvrđava koja je, inače, ubrzo propala, jer njome u potpunosti dominira neposredno susjedni Vlašić. U drugoj polovici XV. stoljeća, kada je južna Bosna već bila potpuno u rukama Turaka, njihovi pohodi često su išli preko Travnika da bi osvojili tvrđave na sjeveru carstva koje su još držali Mađari. Potpuno uništenje grada na otvorenom polju i osnivanje novog grada na zaštićenijem mjestu stoga vjerojatno pripada tom razdoblju.
U ravnici na Lašvi koja pripada Putićevu ima ponešto tragova ruševina koje su nestale pod zemljom: lako se uočavaju male neravnine s pravilnim kvadratnim rubovima, umjetni nasipi i slično. To su ostaci legendarnog starog grada Lašve; mjesto, na kojem se osobito jasno vide tragovi nekadašnjih zidina, spominje se kao mjesto nekadašnjeg franjevačkog samostana. Negdašnji gradski prostor danas pokrivaju samo pašnjaci; kućice su razbacane tu i tamo, a trošni kameni most preko Lašve je u ruševinama još od vremena kada je Omer-paša ovuda probio topovima.
U samom Travniku, osim tvrđave, nema spomena vrijednih građevina niti tragova veće starosti. Vrijednima pozornosti čine se samo vrlo prostrana i oronula muhamedanska groblja na periferiji te djelomice starija turba u središtu grada, koja veličinom i ukrasima konkuriraju najljepšim kućama. Većinom su to spomenici bosanskim vezirima iz vremena dok su stolovali u Travniku. Međutim, ni tada grad nije odavao dojam provincijske rezidencije. Konak vezira Ami-Boué naziva un vaste chenil i napominje da tamo nije bilo ni vojarni, iako se vezir osjećao sigurnim samo usred nekoliko tisuća Albanaca. Ovo posljednje čini se razumljivim kad se prisjeti sudbine onog namjesnika kojeg je Husein-aga iz Gradiške napao u Travniku, natjerao da odbaci svoje reformatorsko odijelo, bude ritualno očišćen od zajednice i s prosvijećenim inovatorima uz pogrdne psovke otjeran iz svoga službenog sjedišta.
Osim Sarajeva, Mostara i Banjaluke, još su Bijeljina i Donja Tuzla, potonji s više od 1000 stanovnika, ispred Travnika, čije stanovništvo ne doseže ni 6000 (3042 muh., 559 prav., 1889 kat., 425 izr.). Grad ima 1232 kuće, 464 stanovnika koji žive od kućnog posjeda i rente, te 455 fabrikanta, trgovaca i obrtnika. Travnički okrug pokazuje u raspodjeli konfesija isti odnos kao i susjedni okrug Fojnica, naime pretežno katolici (sa snažnim udjelom muhamedanaca i manjim udjelom pravoslavaca), te isti omjer između kmetova i slobodnih seljaka, naime 1:1; gustoća naseljenosti je kao i u većem dijelu Bosne umjerena, naime 1000 do 2000 stanovnika po četvornoj milji. Na druge statističke odnose nailazimo na našem putovanju prema zapadu i sjeverozapadu po preostalim okruzima travničkog kotara. U Bugojnu prevladavaju muhamedanci (sa snažnim udjelom pravoslavaca i katolika), u Livnu katolici (sa znatnim udjelom pravoslavaca), u Glamoču i Jajcu pravoslavci sa značajnim postotkom muhamedanaca. U pogledu relativnog broja stanovnika nalazimo okruge u gornjem i srednjem toku Vrbasa, Bugojno i Jajce, s prosječnom mjerom od 1000 do 2000 stanovnika na četvornu milju; okrug Livno pada ispod ovog prosjeka s 500 do 1000 glava, a još niže pada planinski okrug Glamoč s manje od 500 stanovnika – relativno siromaštvo naroda, kakvog nema nijedan drugi okrug u zemlji. Odnos kmetova prema slobodnim seljacima u ovim zapadnim okruzima također je vrlo nejednak. U okrugu Jajce kao i u Travniku =1:1, u Bugojnu je – 2:1, u Glamoču = 4:1 te u kotaru Livno čak = 9:1, maksimum kojemu se približavaju samo nekoliko južnih i sjevernih kotara (Županjac i Prnjavor) s 8 : 1.
Put od Travnika do Uskoplja vodi najprije 8 km uzvodno dolinom Lašve.(1) Ovdje je oštro izražena razlika između dvaju padina, koja se uskoro gubi istočno od Travnika. Na sjeveru se pojavljuje Vlašić visok 1926 m sa svojim snježnim vrhovima iznad golih sivih vapnenačkih padina punih dubokih špilja (2) i pukotina poput gorske sablasti iz dalmatinsko-hercegovačkog alpskog kraja; na jugu, blago oblikovani brežuljci s bogatim glinastim tlom, bujnim zelenilom livada i šuma, s brojnim naseljima i imanjima pružaju srdačan prizor istinskog bosanskog krajolika sredogorja. Nedaleko od mjesta gdje naš put prelazi rijeku i skreće lijevo u bočnu dolinu Komarnice, dok cesta nastavlja dolinom Lašve i preko Karaule do Jajca, u hladu prastare, ogromne topole, čije deblo ne mogu obuhvatiti četiri muškarca raširenih ruku, nalazi se mezar muhamedanskog sveca, čuvenog derviša Ismail-Babe. Ovdje ispred male bogomolje („tekija“) popularno je okupljalište travničkih pravovjernika, koji sjede ukrug oko primitivne kavedžijine peći srčući smeđi napitak, potežu plavi dim iz čibuka od jasmina i uživaju u „ćeifu“ , slatkoj besposlici. K tomu šumi „svod, visok i širok“ te se ne progovara ni riječ. Tek kad netko od časnog društva podrigne, pobožno podigne pogled i zastenje „Allahu!“, dok mu dim čibuka dugo izbija iz grla.
Komarnica, čiji tok sada pratimo 4 km uzvodno, dobila je ime po planini Komar („komarac“), čiji se značajni stožasti vrh ruga njenom skromnom imenu. Nakon sat vremena uspona serpentinama kroz bjelogoričnu šumu dolazi se do vojne postaje Čardak na prijevoju između glavnog grebena Radovan planine (1580 m) i njenog južnog sporednog vrha Komara. Planina Radovan odvaja doline Lašve i Vrbasa, šumovita je i pune gudura, u kojima obitavaju, između ostalog, grabljivice i medvjedi. Moćni dvoglavi orao, vješto izrađen od prirodnih dijelova svoga jednoglavog modela, ističe se iznad kapije stražarske postaje, čije se prostorije nalaze u brvnarama pokrivenim zemljom s krovovima koji jedva da su visine čovjeka. Odmah zatim put se strmo spušta u dolinu Oborci, potoka koji se ulijeva u Vrbas, čijom se zelenom, grmovitom obalom proteže put za Dolnji Vakuf. Uspon od Travnika do Čardaka trajao je tri sata, spust od Čardaka do Donjeg Vakufa sat i po; budući da su obje udaljenosti približno iste, razlika u vremenu je samo zbog različitog tempa.
(1) Još 2 km sjevernije uz srdačno vođenje fra. J. Duića iz Travnika, koji je u međuvremenu preminuo, našli smo u blizini ruševine rimske kuće spomen-kamen mladića po imenu Principius, koji je ovdje rođen, a umro u Ravenni kao vojnik u moranarici. Devet, metrički i jezično vrlo nečistih heksametara poetskim frazama kazuje i oplakuje ranu smrt pokojnika.
(2) U jednoj od takvih stanovao je donedavno muhamedanski pustinjak koji se prijetnjama i oružanom silom opirao svakom posjetu njegovoj špilji. To je 1847. godine saznao minhenski botaničar Otto Sendtner, koji se, unatoč upozorenju dolačkog katoličkog župnika J. Baltića, uspeo i na ovaj dio planine koja se ističe bogatstvom flore te s tog izleta vratio teško ranjen s dva uboda noža fanatičnog derviša.
Iz: Moritz Hoernes, Dinarische Wanderungen
Preveo: Ivica Petrović