Gotovo dva tjedna, dva lijepa, nezaboravna tjedna bio sam ovdje. Po dolasku je na kući moga prijatelja vijorila njemačka zastava.
Vi, prijatelji moji, koji još niste istinski putovali tuđinom, ne znate kakav je osjećaj kada nas u tuđini pozdrave stare boje. „Doma!“ pjevušiš posve tiho sam sebi, sjećaš se da si takvu zastavu dizao nedjeljom ujutro u svom vrtu pred kućom, koliko su ti često te boje donijele praznično ozračje. Kad se otisneš sa svojom dušom – komad duše ostaje uvijek doma, gdje vijugaju putevi tvoga djetinjstva, – i ploviš visokim morem, onda promatraš svaki brod koji ti dolazi ususret i ako ugledaš svoje boje, osjećaš kako tiha ruka miluje tvoje obraze; to može biti ruka tvoje prve ljubavi, ruka tvoje majke, ruka neke lijepe žene koju nazivaš domovinom. Obuzme te rijetka radost, ali tajna te mirne radosti ne može se objasniti kao što se ni tajna svega najvišeg i najdubljeg ne može objasniti.
Bio sam doma. – Johann, točno, Johann je stajao pred vratima. – Rekao je: „Dobar dan, gospodine doktore, sve je spremno i….“ Tu sam mu upao u riječ, smiješeći se upao sam mu u riječ i rekao: „Johanne, poznajem Vas, poznajem Vas već iz sna tijekom moje prve noći putovanja! Bili ste malo mršaviji, no znate da rado pijem kavu kada moram spavati. A Johann se smije i klima glavom. Kad se pojavila njegova žena, rekla je: „Gdje je moja patka? Tada se nasmija i ona te reče: „U dvorištu se još raduje svom postojanju i očekuje smrt.“
Gotovo dva tjedna, dva nezaboravna tjedna živio sam ovdje. I sada vam želim zahvaliti, vi mnogi dragi ljudi, koji ste mi omogućili zaboraviti da sam u tuđini. Dražesni, to je riječ koju najradnije još želim izmisliti kako bih prikazao vaše biće, vi Austrijanci!
Sarajevo je vidio poneki tuđinac i želim si pokloniti da ovaj grad opišem poput vodiča. Želim samo reći kada i kako mi se učinio najljepšim i što mi je kazivao.
Jedne lijepe večeri otišao sam do prostrano izgrađene bolnice. To je veliki park s različitim lijepim kućama. U jednoj prostoriji obloženoj i zastrtoj skupocjenim tepisima sjedio sam kod kirurga i njegove supruge, izvrsne poznavateljice zemlje i pripovjedačice, čije su knjige u Austriji vrlo cijenjene. Prethodno su me odveli u široki vrt te smo s brežuljka gledali u dolinu Miljacke.
Tu je ležalo Sarajevo, biser, pred našim stopalima. Visoke kuće modernog grada bljeskale su na obali rijeke; uokolo njih na zelenim, drvećem obraslim padinama spavale su male turske kuće, a oko četrdeset vitkih minareta pokazivali su prema nebesima. I dok smo gledali i divili se, oglasio se poziv prvog mujezina, za njim su uslijedili i drugi; čudesno mekan, naričući, vapijući, prodoran ton prožeo je večernji zrak, kada su se mnogi glasovi nama nevidljivih pozivatelja stopili u jedan i prema nama zapjevali: „Dođite i pomolite se Bogu!“ Nismo čuli riječi. Zvuk, velika opomena, velika čežnja, pjev ljudskog srca, rođen iz tišine večeri, posljednjih zraka zalazećeg dana; penjao se iz svakog krova, listovi i cvjetovi su pjevušili s njim, travom je prostrujalo, a zrakom treperilo: „Dođite i pomolite se Bogu!“
„Bosanci su uvijek bili bogobojazni, neovisno kojoj su religiji pripadali“, pričala mi je ljubazna domaćica. „Vrlo teško su se navikli da konzultiraju liječnika i slijede njegove upute. Ne razumiju zašto bi još trebali živjeti, ako Allah smatra da je dobro da umru.“
Da, čuo sam neobične priče. Neka žena je bila u klinici, a budući da su je djeca kući tražila, došao je muž da je vodi kući. Objašnjeno mu je da to nije izvedivo i da predstavlja veliku opasnost. „Moja žena pripada u moju kuću i ako tamo treba umrijeti, onda će tamo umrijeti, rekao je muž bez uzbuđenja, uzeo svoju ženu na samrti u kola i nasmijao se na riječi utučenog liječnika da je operacijom može spasiti.
„Drage su žene, muhamedanke, nastavila je moja domaćica; „često sam u njihovim kućama, pobožne su, skromne, zahvalne i općenito zadovoljne. One žive u drugom svijetu.“
I još sam mnogo drugih priča čuo te večeri od ove poznavateljice zemlje, što mi je muhamendance moralo učiniti simpatičnima. Sada se također sjećam kako sam jedanput čuo riječi jednoga misionara koje se podudaraju s onim što mi je kazivano. Misionar je rekao: „Kad bismo mi kršćani imali pobožnost muhamedanaca, koliko bismo mnogo lijepoga i dobroga više učinili.“
Ubrzo sam ovdje poprimio jednu osobinu Turaka, mirnoću i ravnodušnost; zato mi i nije padalo na pamet svaki dan sjesti za pisaći stol moga prijatelja i lijepo na papir staviti što sam vidio i čuo. Kupite si druge knjige o Bosni! U njima ćete toliko toga čuti što ćete naći na svom medenom mjesecu ili godišnjem odmoru.
Gostio sam se ovdje tako danima. Ujutro bi Johann donio doručak; kad bih pred sobom ugledao svog Johanna iz snova, odmah se javila ugoda čulima. Odmah bi ih dozvao, šareno putujuće društvo, lijepog Saksonca sa zaglačanim pregibom, strašnog Saksonca sa slamnatim šeširom te dobrog, malog Nizozemca s malim cigaretama. Ovdje su se savršeno slagali.
Nakon doručka šetao sam tihim sokakom, uz Miljacku preko obale, pored lijepog Kluba gospode i tihog vojnog casina, uz uske sokake do turske četvrti. I tamo će me, kada ponovno budem doma, vuči najveća čežnja u satima tišine.
Već iz Jezera i Jajca znate koliko volim ulice u kojima nema kola, nema dozivanja, nema šarenog cvijeća i otvorenih prozora. I ovdje mi se čudnovati mir još više obraćao; jer su ulice bile šire, mnogo više kuća, a preda mnom je bio grad s električnim tramvajima, s klubom, casinom, velikim hotelima, sinagogama, katedralom, protestantskom crkvom, grad s mnogo naočitih vladinih zgrada. A ovdje je bio široki grad vrtova. Ako ih posjetite noću na mjesečini, kao što sam ja, imate osjećaj da ste se potpuno udaljili od svijeta. Preko drvenih ograda vidio sam krošnje starih stabala. Znao sam da ovdje vrtove ne održavaju brižljivi vrtlari; svi su divlji i iz njih nisam čuo ptičji pjev.
Tu sam posve sam šetao. Muškarci su već bili na čaršiji i otvorili svoje dućane i radionice. Žene su bile doma, iza rešetkastih prozora, pod stablima u travi skrivenih vrtova. Samo rijetko sam vidio duboko pokrivenu pojavu na putu u grad, koju je pratila zakrabuljena sluškinja.
Žene ovdje hodaju brzo; stopala gospodarice su ukrašena, a šaka u rukavici, koja drži suncobran, mala; sluškinje nose tešku, plavu odjeću i žute čizme.
Povremeno su dolazile i djevojčice s ibrikom na česmu na ulici; lijepa nježna lica; nokti su im bili crveno obojani, također i kosa; manje su se igrale na putu; veće su bile već napola pokrivene; ne gledaju me; kreću se lagano i nenadmašno elastično.
Samo me jedanput čudno promatrala četrnaestogodišnja djevojčica. Sjedio sam pred vrtom njene roditeljske kuće i svirao frulu u rano ljetno jutro. Kuća se nalazi dalje od ulice, do nje se dolazi kroz zeleni prolaz. Odatle sam imao divan pogled, najprije na groblje, u dubini na crne krovove turskih kuća u vrtovima, potom dolje na grad te s onu stranu rijeke opet na iste kuće koje se nalaze posve gore raštrkane među drvećem, jedna skrovitija od druge; iznad njih se uspinju sve više i više planine. Tog je jutra nebo bilo čarobno plavo, a gorje bljeskalo najnježnijom zelenom bojom. S moje lijeve strane protezale su u polukrug kamenite planine svijetleći bijelom bojom, na kojima su u utvrdama živjeli vojnici. Crte planina su mekane; slika me podsjetila na lijepi grad u Tirolu, na koji putnik gleda sa Hoferovog spomenika, a ipak je posve drugačije, jer je dašak Orijenta raširen nad ovim planinskim gradom.
Tu sam dakle sjedio i svirao zavičajne pjesme na fruli, a onda se pridružila djevojčica, slušala me i gledala. Nazvao sam je Zulejka. Nježnim je rukama držala svoju maramu; na čelo je palo nekoliko obojanih uvojaka, a njene sjajne oči zahvalile su za ovaj jutarnji pozdrav. Zatim je otišla niz zeleni prolaz; na kutu me još jednom pogledala, posve začudno i neobično upitno da sam se duboko rastužio. Odakle si, pitale su njene oči? Dolaziš li od dragih ljudi? Bi li i mene htio rado imati? Moram li vas se bojati? Napola okrenuta, s tim čudnovatim i radoznalim pogledima, nestala mi je s očiju. Duboko sam se rastužio. U mislima sam živio usamljeni, žalosni život tog djeteta, a mislima mi je prolazila pjesmica koja je tužaljiva i koju mi je nekada pjevala draga djevojka:
Wenn auch die Menschen sagen, I kada ljudi kažu,
Sie müßen mich beklagen, da me oplakivati moraju,
Weil ich unglücklich bin: jer sam nesretna:
Es brachten Sommerzeiten Ljeto mi donese
Mir süße Seligkeiten slatku sreću
Und tröstlichen Gewinn. i utješnu dobit.
One su pobožne, predane i zahvalne, muhamedanske žene; tako je rekla žena kirurga koja posjećuje njihove zaključane kuće.
O prijatelji, idimo u mladosti radije prema Suncu i sav strah, koji bi nam mogao spaliti krila naše duše, neka pobijedi radosna nada naših srca!
Iz ovo tihog grada vrtova sišao sam potom i prošao bazarom.
(nastavak slijedi….)
Preveo: Ivica Petrović / naslov originala Bernard Wieman: Bosnisches Tagebuch