Proturam glavu kroz prozor kupea i fućkam početne takove Haydnovog prvog tria.
Time sam već često u najneobičnijim situacijama tražio i pronalazio svoga prijatelja; tako smo se jedanput fućkajući pronašli u gužvi na kolodvoru u Torinu, što se može označiti opasnim po život. Stojeći tada na kolodvoru, udaran i guran, iz čista mira sam počeo pjevušiti, potom – najprije u daljini – čuo iste tonove i obojica smo fućkali dok nam se nosovi nisu otprilike sudarili, što je bila krajnje komična situacija.
Pod sjenovitim stablima sjedimo uvečer kao gosti srdačnog okružnog upravitelja. Austrijski časnici i nekoliko službenika jeli su za drugim stolovima.
Ne pričam mnogo; jer moram misliti o onome što sam vidio popodne. U suton sam izašao i prvi put ponovno vidio djelić istinskog orijentalnog života. Bio sam u čaršiji, bazaru; hodao sam između štandova i osjećao se u posve stranom svijetu. Zatim sam na povratku stao kod oronule džamije; kroz rupu u zidu promatrao sam dvorište i jedan nadgrobni spomenik koji je rastao iz zapuštene trave. Pod orahom je stajala mlada djevojka u dimijama i vitak mladić ispred nje dajući joj plodove; smijala se očima, dok se kroz uski sokak nije pojavio stari Turčin i ušao u dvorište kako bi obavio molitvu u oronulom predvorju.
Dok sam u mislima nastavio glavnom ulicom, široka aleja u kojoj je i gostionica, u susret mi je došla plavokosa tinejdžerica s teniskim reketom. Lagano, nježno, hitro, upravo poput tinejdžerice; možda je mislila na nekog zgodnog kadeta kojeg je pobijedila u veseloj igri.
Dok smo kod pečenja, dolazi neki čovjek s fesom i posve lijepom sabljom na boku; pozdravlja i izvješćuje: „Telefonirao sam u trapistički samostan; gospodu očekuju u sljedećim danima.“ Taj je čovjek bio bosanski policajac čije nam izviješće na srpskom jeziku preveo naš domaćin.
Uz pečenje konobar donosi bocu Rauenthaler, poklon iz Njemačke, koju mi je prijatelj brižno donio iz Sarajeva. Kuckaju čaše; vino je zlatno i neka živi lijepa budućnost.
Preveo: Ivica Petrović
Iz: Bernard Wieman, Bosnisches Tagebuch