Windthorst (nap. pr. Nova Topola)
Pet sati ujutro
Još sam nevjerojatno umoran, a kad pomislim da je ovo trebao biti put na odmor, javlja mi se lagana sumnja. No, moram koristiti jutarnje vrijeme; preko dana se izbjegava svako suvišno kretanje; tad je čovjek vrlo lijen, ili hoću reći, orijentalni mir uvlači se tiho u europska srca.
Probudio sam se u niskoj sobi u kojoj su tri golema kreveta. Kad sam sinoć zaspao, dolje pred kućnim vratima sjedili su načelnik i dostojanstvenici, tj. sposobni farmeri, i razglabali.
Nalazim se u njemačkoj koloniji.
Iza mene je više zanimljivo nego lijepo popodne; tako bih morao reći, ako bih pritom više mislio na prirodu; međutim, ako razmislim o ljudima s kojima ću se susresti, u iskušenju sam da kažem: Bit će to možda najljepši dan ovog putovanja.
Čovjek s fesom nam je jučer nabavio kočiju koja nije baš sjajna, na čijem uzvišenom sjedalu je također sjedio muškarac s fesom. Odvezao nas je 40 kilometara neobično prašnjavim putem. Uskoro smo dobili bjelkasto-sive brade i zasigurno poprimili najružnije grimase; čeznuli smo za svježim zelenilom, dok smo gledali kako stabla i grmlje, posve prekriveni bijelom prašinom, umorno stoje te kako nemilosrdno Sunce tuče na već opaljene livade.
S naše lijeve strane protezao se u daljini mali gorski lanac; s desne se krajolik postupno valovito dizao.
Nakon nekoliko sati svratili smo u neki mlin. Vlasnica je romantična udovica iz južne Njemačke; tako su mi rekli i pritom promrmljali nešto o ljubavniku i revolveraškom atentatu. Ona vodi proces za više tisuća kruna te se tim povodom moglo s njome o raznim stvarima razgovarati. Mlinarski pomoćnik je uostalom snažan mladić i mislim da će znati iskoristiti prigodu. Možda zapjeva uvečer kada mlinski kotač miruje, a lijepa udovica sjedi pred svojom kućicom po kojoj se penje vinova loza, a kada dobije proces, tada to može biti prava stvar. Mora nekog zaštitnika imati u ovoj samoći, a veliki psi mogu se lako otrovati.
Nakon duže vožnje došlo je nešto vrlo ugodno: nalazimo se u Rudolfsthalu (nap. pr. Bosanski Aleksandrovac), prvoj od dvije njemačke kolonije. Pred gostionicom silazimo; dolazimo na verandu gdje se okupljeno sjedi. „Guten Abend!“ govorimo, i „Guten Abend!“ uzvraćaju.
Među zemljacima sam.
Gore za stolom sjedi mladić smionog brka u rukavima; pored njega jedan crvene brade i obrijane gornje usne, potom mali crnokosi itd., njih otprilike osmero. Srdačno nas pozivaju i razgovaramo. Samo onaj crvene brade ne govori ništa; gleda tiho preda se; sa strane povremeno baci pogled prema nama. Zato njegov susjed više priča; iz usta mu riječi naviru poput slapa; uskoro saznajem da je iz Šleske i razmišljam, tako je, u Šleskoj su mobilna južnonjemačka plemena. Priča mi također kako je došao ovamo. Kad je u petoj godini braka četvrto dijete zaplakalo među golim zidovima njegove šleske kolibe, rekao si je: Ako ovo nastavi ovako, a ovako neće ići, teško ću ostati tu; razgledao je uokolo i raspitao se, došao u Bosnu i bio zadovoljan. Sada je radostan sa svoje desetero djece.
Patrijarh okruga je gostioničarev otac. Njega već moram polako pitati odakle potječe; no, kako mi govori da mu je kolijevka stajala na obali i da je kao školarac trčkarao u Osnabrücku, a ja uzvraćam da sam također tamo pritiskao školsku klupu, omekšao je; polagano miluje bradu i oči mu sjaje; uistinu sjaje, njegove plave oči; to nije uobičajena fraza kad to kažem. Nastavili smo u domaćem dijalektu; čavrljamo; poznajem staru zabatnu kuću u kojoj je stanovao, njegov stari školski put, guštaru u kojoj je glumio razbojnika i mangupa i pržio žablje krake, upravo kao što sam i ja činio. I dok smo čavrljali, stari patrijarh i ja, ostali su nam se jako približili i osluškivali.
Sjedimo tako uz prašnjav put kojim katkad protrči Bosanac ili prođe Turčin pod velikim, šarenim suncobranom na skakutavoj kočiji, Švabo, Šležanin, Rajnlanđanin, Sas, Vestfalac, svi su zastupljeni.
Krčmareva majka stoji iza mene držeći najmlađeg unuka na ruci, a krčmar, gorostas, donosi butelju crnoga.
Samo onaj riđobradi još ništa nije rekao. Međutim, sada uzima zalet i pita: „Jeste li također svi iz Meppena?“ O moj Bože, da, odakle bi inače mogao potjecati! Gledam mu stopala; točno, i nedjeljom nosi svoje klompe. „Prijatelju“, govorim, „poznam vaše tresetište, pečem vaš treset, bio sam u vašim slamnatim kolibama!“ I tiho sebi dodam: „Volim vas, tihe, skromne ljude.“ Čudnovato, svi drugi mi se čine posve sretnima; u očima ovog čovjeka, koji je odselio iz najsiromašnijeg zavičaja, bila je nostalgija koju nije mogao potisnuti.
Nakon što je iz ovaj posljednji napustio svoju anonimnost, više im nismo mogli skrivati odakle smo i što nas je ovamo dovelo.
Potom smo kucnuli čašama. Nažalost nije bio Rauenthaler koji bismo mogli ponuditi našim zemljacima, ali sva srca zatrepere kad njemačko vino bljeska u čašama; i kad smo si pružili ruke, itekako smo osjetili koliko čvrsto pripadamo jedni drugima, kao svi s istoka i zapada, s juga i sjevera. Mladića smionog brka, koji je bio srdačan Austrijanac, primili smo među nas i svima nam se to činilo samo po sebi razumljivo.
Uvečer sam u Windthorstu i ponovno razgovaramo o njemačkom biću. Gradonačelnik ima dvadeset i dvije godine; ima svoje mjesto na sofi pored mene. Bio je nadničar i priča kako je došao ovamo; govori: „Ja sam čovjek koji morati imati svoj mir, a doma u Linzu na Rajni nisam bio u dobrim odnosima sa svojim susjedom, a zemlja je bila tako rastrgana; ovdje komad, tamo komad i tako raditi je bilo teško. Tada, jednog jutra, kad sam htio kositi zob, bilo mi je kao da me udarila struja i odlučio sam: Ideš u Ameriku! Moja žena je rekla da je to malo daleko i zato, kad sam upravo tih dana pročitao o Bosni u novinama, rekao sam ženi: Otići ću malo pogledati i ako mi se svidi, kupit ću, a onda će se ostalo riješiti.“
I to ostalo se riješilo. Sada je dobro situiran čovjek i zajednica ga s velikim pravom cijeni.
Također nam jednostavno i skromno priča o bitci kod Sadove, a znam iz usta dr. medinicae, koji nas je ovamo doveo i njega doveo, da je tamo bio junak.
Samo kad o tome priča, što su sve ovdje stvorili, kako je zemlja isušena i dobiveno dobro tlo, kako su doselili s najboljim plugovima i drljačama, kako su nicale kuće jedna ljepša od druge, kako su sagradili dvije lijepe crkve te da plaćaju 20.000 guldena poreza godišnje, zazvoni posve malo ponosa.
Treba li ih zato okriviti? Ne, bilo je srcu drago čuti kako i ovdje vrijedan njemački rad dobiva svoju plaću, a Bosanci, koji žive u okolini, već počinju učiti od njih.
Kad sam uvečer nakon ovih doživljaja pogledao u ljetnu noć, morao sam pomisliti na tiho njemačko selo u Grčkoj. I tamo sam zemljacima govorio o zavičaju; oni bi se rado vratili; jer nisu pronašli ono što su tražili.
Poput sna je bilo kada sam nakon duge šetnje među tuđim ljudima došao na crkveni trg. Crkveni toranj je bio star i pokriven mahovinom, upravo kao doma; bila je subota večer i zvona su zvonila kao doma; trijemi su pospremani, upravo kao subotom doma. Sinovi su stajali pred vratima, snažni, veliki i širokih ramena, pravi Gornjobavarci; pušili su kratke lule i tiho gledali preko zida crkvenog dvorišta u grčko nebo tražeći svoje planine koje su vidjeli samo kao djeca, a koje su ipak potiho voljeli, posebice u ovakvim večerima, kada je posao mirovao i zelenilo na crvenom tornju htjelo još svjetlije svijetliti, kao blistava plava tuđeg neba. I kako ste zaboravili svu svoju tromost kada ste čuli glasove svoje zemlje od putnika; kako ste nas bez pitanja odveli svojoj baki koja sjedi u njemačkom naslonjaču, i kako ste dozivali svoju djecu. To je bila pobožnost one subotnje večeri za vas i također za nas! Nismo pričali o dragom Bogu ni o njemačkom caru; pričali smo o poljima raži i ječma, pričali smo o dimnjaku u kojem vise kobasice, a onda smo opet pričali o zvonjavi stada koja idu širokim livadama. Pričali smo samo o starom, a ne o vašem novom zavičaju. Poljubio sam suze na bakinim mršavim obrazima.
Kako smo nastavili dalje, činilo nam se kao da se čempresi uz put tiho pomiču od zvukova zvona seoskog tornja koje nas je ispratilo. Koliko će još proći i vaša će djeca govoriti samo stranim jezikom!
A ovdje cvate njemački život; oplođujući baca svoje zrake nad zemljom.
Preveo: Ivica Petrović
Iz: B. Wieman, Bosnisches Tagebuch