Uže područje samostana okruženo je palisadama, unutar njih je još uređena lijepa staza kroz sjenovitu šumu na gorskoj padini; klupe za odmor u dubokoj osami u šumi i križ odaju blizinu miroljubive samostanske braće.
Odmah izvan palisada, prema selu, bili su ostaci zidanog objekta; biljke koje su prvobitno okruživale sveto mjesto bile su: Anthericum sulfureum R. Sch., Campanula rapunculoides L., Senebiera Coronopus Poir., Scutellaria peregrina L., Orobus variegatus Ten., O. vernus L., Physalis Alkekengi L., Tilia parvifolia Ehrh ., Anthriscus trichosperma Schult., Ferula silvatica Bess. Zidovi su bili obrasli u Tamus communis L., Convolvulus Sepium L. (C. silvaticus W.K.) i Cuscuta europaea L. U dubini je hučala Trstionica.
Konačno se otvorila kapija i primiše me dvojica braće od kojih sam jednoga već upoznao u Ussinu kod tamošnjeg svećenika te mi ponudiše srdačan prijam; bez odgode su me odveli do prostorije koju su mi ustupili, nakon čega sam se odmah pobrinuo za smještaj prtljage. Nakon što sam to doveo u red, na moju zamolbu se moj duhovni prijatelj ponudio da me upozna s ocem gvardijanom i zatražio da ga pratim do njegove sobe; kako bi pripremio prijem, ušao je prvi, dok sam čekao vani u hodniku. Iznad vrata koja vode do ovog koridora stoji natpis: Pacificusne est ingressus tuus? Umjesto slikama svetaca, hodnik su krasile slike profanije vrste, s otisnutim karikaturama, npr. magarac u ljudskoj nošnji, koje su često sadržavale objašnjenja na njemačkom jeziku, kakve budu obješene kod trgovaca slikama na našim godišnjim sajmovima. Iznad određenog mjesta nalazi se natpis: Ex pluribus odor unus.
Činilo se da gvardijan nije nešto posebno pohvalio brata zbog moga prihvata, jer me je oneraspoložen, ne pustivši me unutra, vratio do sobe, gdje sam zamolio Nikolu da mi pripravi čaj te nastavio pažljivo ulagati biljke. U međuvremenu sam danas odstrijeljenu divljač predao u kuhinju; sada su se pridružili mnogi redovnici i promatrali moju aktivnosti. Govorili su talijanski, osim mog bliskog poznanika iz Ussina, jer su duhovno obrazovanje stekli u Firenci ili Rimu. Ako je kroz dan trebalo podnijeti napor od putovanja do određenog umora, a potom još iskusiti nepovoljan susret, onda uvečer niste osobito disponirani upustiti se u razgovor te se stoga nisam dao ometati u svom poslu, odgovarajući na bujicu pitanja samo s jednosložnim odgovorima; doista sam imao puno posla. Nakon što sam ponovno ostao nasamo s Nikolom, rekao mi je da je od našeg poznanika iz Ussina čuo, da otac gvardijan nije bio ništa manje nego zadovoljan mojim prihvatom te da bi mu bilo ugodnije, ako bih nastavio dalje što je prije moguće. Koliko god osjećao ugodu u tome da ostane ovdje, gdje su me primili protiv svoje volje, ipak mi je određeni boravak bio nužan, jer kao prvo nisam htio otići bez obilaska vapnenačkih stijena u čijem podnožju se samostan nalazi, i drugo, htio sam prebaciti svoje uložene biljke u suh papir, a vlažni osušiti. Stoga sam oca gvardijana hitno zamolio za dopuštenje da mu iskažem svoje poštovanje, što je i odobrio. U očekivanju da me mrzovoljno primi čangrizavi starac, našao sam se nemalo prevaren, kad me poglavar samostana, čovjek u najboljim godinama, korpulentan lik pun života i snage, s licem, čije su crte bile naglašene moćnim brkovima, koje se činilo da prije pripada vojničkom starješini nego pobožnom poniznom redovniku, ukratko, kad me taj čovjek dostojanstveno primio s očitom blagonaklonosti. Predao sam mu svoju akreditaciju, ispričao se zbog slobode kojom sam prekoračio samostanski prag, zamolio da mi bude dozvoljeno, da moje prikupljene biljke budu ovdje na sigurnom, a ujedno, budući da sam još od kuće navikao komunicirati s obrazovanim ljudima, da mi se pridruži jedan dan.
Gvardijan je uzvratio da mi ova zemlja teško može ponuditi nešto novo ili neobično. Bio je tu i jedan francuski učenjak (Boué, čije je djelo posjedovao samostan) kojega su osobno poznavali neki nazočni klerici i koji je također kratko boravio u drugim samostanima. Sada je poslužio vino, poželio mi uobičajenu dobrodošlicu, na što sam uzvratio. Iako je pristao na moj zahtjev da neko vrijeme ostanem u samostanu, činilo se da je pretpostavio da je moja namjera učiniti boravak što kraćim; nakon kratkog razgovora vratio sam se svome poslu. Moja soba je bila europski namještena, imala je stol, stolice i krevet; tu mi je donesena i večera, dobro pripremljena ali jednostavna, sa zapadnjačkim priborom za jelo. Premda bi mi sudjelovanje u zajedničkom objedu u blagovaonici donijelo nešto poučnoga, bio sam posve zadovoljan s učinjenom organizacijom, koja me lišila druženja sa samostanskom braćom, koje je bilo povezano s latinskim razgovorom.
Šesnaest ih je u ovom samostanu, zidanom od kamena i zatvorenom s više dvorišta. Njegova posljednja obnova, nakon što su ga više puta spalili islamski Bosanci, datira iz 1834. godine, o čemu govori i natpis izvana.
4. lipnja. Ujutro sam napravio izlet do vapnenačkih stijena susjedne planine; budući da je ovdje posvuda ispaša, nije se moglo naći puno. Ovdje, kao i drugdje u Bosni, bilo je čudnovato da su se biljke iz toplijih krajeva sastajale s alpskim biljkama; tako sam pronašao ne samo mošusni čičak, meku medoglavku (Jurinea mollis), nego i medvedovinu (Acanthus mollis) sa Spiraea oblongifolia W. Kit. na istom vrlo visokom mjestu gdje uspijeva i Saxifraga aizoon. Vratio sam se uz Trstionicu; da bi se pratio njezin tok često je bilo potrebno naporno penjanje preko litica, jer je skučena između visokih okomitih stijena.
Oko podne sam se vratio sam u samostan. Donesen mi je ručak u sobu. Poslije obroka sam se pobrinuo za ulaganje i preslagivanje; budući da je padala kiša, papir se sušio u grijanoj bolesničkoj sobi oboljelih od svraba. Predvečer sam opet primio nekoliko posjeta; jedan od njih me pozvao u šetnji na otvorenom. Kiša je prestala, ali je bilo osjetno hladno. Planine pripadaju, koliko se iz samostana vidi, njemu. Dolje u selu su kršćani koji su posjeduju stvarno vlasništvo od kojega moraju platiti samo određeno davanje. U samostanu su me uvjeravali da u tuzlanskom okrugu ima kršćanskih zemljoposjednika. Koliko god sam pitao ovdašnje svećenstvo, svi su se složili da od vladavine Kiamil-paše nisu doživjeli više ugnjetavanja i poniženja ni od Osmanlija ni od svojih muhamedanskih zemljaka. Što god im se nečovječno radilo u ranijim vremenima, do sjećanja mlađih, to je uvijek dolazilo od islamskih sunarodnjaka, ali nikad od rođenih Turaka, protiv čijega ponašanja se nikad nije imalo razloga žaliti, dapače, koji su ih štitili od maltretiranja koje su činili njihovi sunarodnjaci. Naravno, davanja koja moraju platiti veziru nisu mala. Tako su primjerice morali platiti 400 cekina za dozvolu postavljanja križa na svojoj crkvi. Gradnja kuće, koja je prije bila zabranjena, sada nije zabranjena raji.
Naziv Sutjeska označava mjesto sudišta (od sud), a vjeruje se da su građevine nalik palači, čiji su tragovi još sačuvani u blizini, služile kao stan od sudca.
Iako prijam na koji sam naišao u samostanu nikako nije bio prikladan da me potakne na iluzije o njegovoj svetosti, gostoljubivosti itd., utoliko me toplom simpatijom ispunio prizor otaca koje sam na povratku zatekao okupljene u vrtu kako bi u večernjoj tišini uživali u prekrasnom pogledu na otvorenu dolinu. Nisam se mogao suzdržati da ne uđem u krug ove časne gospode, a budući da je nekoliko njih tečno govorilo talijanski, naišao sam na srdačno i poučno ohrabrenje.
Budući da redovnička braća sada mogu slobodnije disati i više ne moraju svaki čas strepiti za svoju egzistenciju, koju su u ranijim vremenima teškom mukom mogli sačuvati u špiljama stjenovitih padina, sada više vode računa o opremanju svoga konventa i crkve. U niskom tornju koji ne nadvisuje krov crkve nalaze se četiri zvona. Unutrašnjost crkve razlikuje se od jednostavnijih građevina ove vrste kakve se nalaze na zapadu samo po tome što nema klupa; isto tako, uređenje samostana ne pokazuje ništa neobično.
Pod Sutjeskom je 17 župa (od kojih Bosna ima svega stotinjak). Dušobrižništvo nad cjelokupnim katoličkim pučanstvom Bosne je u rukama triju samostana: Sutjeska, Kreševo i Fojnica; svaki župnik svoje prihode šalje samostanu kojemu pripada; on mu dodjeljuje samo onoliko koliko mu je nužno potrebno za životno uzdržavanje, njegovo uređenje; samostanu pripada sva pokretna imovina koju ostavi nakon smrti. Tako ovaj „siromašni“ samostan, kako ga je označio otac gvardijan, posjeduje nemala dobra.
Namjera mi je bila drugi dan otići u Vareš, udaljen šest sati, gdje su bili važni rudnici željeza i visoke peći, a također i župnik, čija su mi mineraloška znanja već hvalili u Travniku i Brodu. Taj je župnik također znao za moj boravak u Bosni i izrazio je želju da ga posjetim, tako da se nisam bojao da će mu moj posjet činiti smetnju. Odlučio sam krenuti a Vareš preko Borovice, kršćanskog sela, u blizini kojeg ima i rudnika željeza, ali su navodno ranije bili i rudnici zlata i srebra. S tom namjerom sam naručio vodiča koji je poznavao put.
Preveo Ivica Petrović / iz Otto Sendtner, Das Ausland, br. 164, 10.7.1848.