Iz Jajca se ide željeznicom bilo kamo. Mi se vozimo za Bugojno. S nama se ukrcao upravitelj šumarije. Želi obaviti pregled u bolnici u Sarajevu. Budući da nas je gospodin kotarski predstojnik pozvao u lov, tako imamo lijepu zabavu i kalkuliram, hoću li radije odstrijeliti divokoze, sure orlove, patke, srndaće, divlje svinje ili medvjeda.
Naš pratitelj je skroz zanimljiv čovjek; on je takozvani prijelazni čovjek; prijelazni ljudi pak znače komad kulturne i svjetske povijesti. Rođeni je Bosanac; potječe iz lokalne bosanske obitelji, studirao je u Beču i tamo diplomirao. Kako mi pripovijeda, Zemaljska vlada se mnogo trudi da domaće ljude obrazuje za službenike u Austriji. Broj obrazovanih bosanskih obitelji, međutim, nije vrlo velik, a drugi do sada nisu pokazali sklonost da napregnu glavu.
Njegovo malo dijete se igra u vagonu, penje se na prozore, otvara i zatvara vrata tako da sam cijelo vrijeme u strahu za ljudski život. U međuvremenu čujemo nježne glasove na srpskom jeziku. Gospođa od upravitelja šumarije ne poznaje njemački. Supruga službenika koja ne govori njemački rijetkost je u Bosni.
Vlak polako dahće naprijed kroz prašumu.
S lijeve strane pjeni Vrbas u dubokom koritu, koji nam je jučer bio pratitelj, koji je, kao što sada znam, primio u sebe potoke krvi i preko kojega su sada gore na sjeveru miroljubivi Trapisti izgradili nov, lijep most; na drugoj obali je bljeskala široka cesta.
U Donjem Vakufu se rastajemo od naših suputnika. Oni nastavljaju dalje preo Travnika, gdje se u jednoj džamiji kao relikvija čuvaju tri vlasi iz brade prorokove.
Jedemo posve snošljivo na kolodvoru u podne i ulazimo u drugi vlak. On vozi još sporije od prvog. Jedini smo izvanjski civilizirani ljudi. Naglašavam: izvanjski; jer ne mogu razgovarati s pastirom i turskim trgovcima te ne znam, koliko su civilizirani u unutrašnjosti.
Bugojno je krajnja postaja; izlazimo; kočija koja je još manje sjajna nego jučerašnja čeka na nas; kočijaš se čini jogunastim, indolentnim Turčinom.
U Bugojnu je malo kuća, ali ima konobaricu; vjerojatno je tu nekoliko vojnika. Dok prolazimo pozdravlja iz malog „hotela“; nosi visoku frizuru, smije se i maše; tko joj može zamjeriti da želi malo promjene i čuti malo o svijetu tamo vani?
Nakon što smo nestali iz njenog vidokruga, smatramo prikladnim da kočijašu damo mali poguranac; čovjek stvarno vozi presporo. Poguranac mu se baš nije svidio, ali ga mirno prihvata te nimalo ne vidi potrebu da ga proslijedi konjima.
Dakle, predajemo se sudbini; ljuljamo se širokom, ravnom dolinom rijeke, plodno tlo, žitnica unutarnje Bosne.
Ugodno protežemo noge; jedan gleda u plavo nebo, drugi fućka.
Što je paša, ako se ne može sa svojim kuferom voziti stranom, sunčanom zemljom, ususret lijepim planinama, ususret lijepim ljudima, u posve nepoznat svijet?
U jednom starom turskom selu odmaramo.
Pred kavanom sjedimo i promatramo kako rade na otvorenim štandovima; to znači, zapravo ne rade, nego nas gledaju. Upravo nasuprot se proizvode turski mlinovi za kavu.
Tako je! U mom putnom priručniku piše: „Mjesto je poznato po proizvodnji turskih mlinova za kavu koji se ovdje mogu kupiti u vrlo lijepoj izvedbi.“
Dakle, kupuje se. Posve poslušno ustajemo i odlazimo do gospodina susjeda. Ugodno je trgovanje; pridružuje se neka gospoda u turbanu i čovjek – to jest ja – kupuje mlin za kavu. Lijepo je ukrašen i -; no tad sam se sjetio, moram ga zapravo tek opisati, jer su naši mlinovi za kavu posve drukčiji. Turski mlin za kavu je vitka, cilindrična, mesingana stvar s dugačkom ručnom polugom. Točnije ne mogu opisati. Uostalom, već sada vidim začuđeno lice naše stare Marije kada joj uskoro predstavim turski industrijski proizvod kao mlin za kavu. Nasmiješit će se i reći; „Neee, gospodine doktore, naš je ipak bolji!“
Dok svoje novo vlasništvo ponosno i zadovoljno promatram prilazi stari Turčin s drugog štanda i zamotava mi posve jednostavan mlin u dotrajali papir, čiji je jedini ukras čisto ugraviran citat iz Kurana. Tog starca mi drugi predstavljaju kao majstora i to na sljedeći način: okružuju ga, pokazuju na njega prstom, šire oči i govore: „Hm, hm! Starac stoji posve skromno i drži svoj jednostavni mlin za kavu koji sjaji na Suncu. Košta jednako kao i drugi s brojnim ukrasima; međutim, kupujem ga i već mi sada pričinja najveću radost.
Na putu u kočiji razmišljam potom o ovoj epizodi i filozofiram komadić dalje. Starac, razmišljam, radi svoje mlinove za kavu kako je naučio u mladosti; on razmišlja: Takva stvar mora uredno mljeti, s njom se mora moći dugo praviti dobra kava; drugi pak, moderniji Turci, reformski Turci mlinova za kavu, želim ih nazvati u smislu starca odanog Kuranu, razmišljaju: Takva stvar mora izgledati lijepo šareno, tada će je kupovati; kako iznutra izgleda nije važno. Napreduju s kulturom.
Ah, svi lijepi, šareni strani mlinovi bit će stavljeni na kutni ormarić ili rub te će se nakon dobrog ručka pričati i dugačke limenke promatrati uz živahne razgovore. Shvati li dama situaciju, predložit će da se jedanput skuha prava turska kava. A mlin, koji je tako bezbrižno mogao sanjati o svom zavičaju i reformskim Turcima, čudi se nad njemu posve nepoznatim mirisom za koji je ipak rođen. Ima li se doma još Buhara tepih, onda se živi kao u Turskoj.
Ovaj brzi zaključak ne treba biti aluzija na moderne europske običaje; uostalom i moderni Turci imaju samo jednu ženu, povlašteniji imaju dvije i više, a kao Sultan se sigurnije živi u Parizu ili Berlinu.
Kad je kava spremna, savjetujem da se pije onako kako je to činio trgovac začinima u Banjaluci, kojega sam u čuđenju promatrao pet minuta. Naišao sam pored njegova dućana i divio se najprije neobično uskim crnim hlačama. Ležao je na svom tepihu i pogledali smo se. Nije gledao začuđeno, nego apsolutno ravnodušno. To je vrlo ugodno djelovalo na moje raspoloženje, jer sam osjetio potrebu da znatiželjno razgledam. Nisam se htio činiti manjevrijednim, stajao sam, s rukama u džepovima, i s ravnodušnim izrazom lica gledao sliku pred sobom, koja mi se činila iznimno zanimljivom; tu i tamo bi Turčin stisnuo oči i gledao pored mene, a onda bismo se opet pogledali. Uvijek je činio samo dvije kretnje; ljevicom bi prinio šalicu kave k usnama kako bi srknuo; desnicom je stavljao cigaretu u usta da potegne mali dim. Sada si morate zamisliti da su te dvije kretnje izvedene neobično sporo i neobično pravilno te da je čovjek bio inače neobično miran, nepomičan. Ta me slika podsjetila na figure koje se kod nas nalaze na štandovima na godišnjim sajmovima, pokretane mehanikom, čineći svakojake lijepe stvari. Tog Turčina neću nikada zaboraviti, i kada kasnije budem za svojim stolom za ručavanje s nametljivim trgovačkim putnicima, pričat ću im o tome. –
Naša se kočija polako uspinje kroz tihu, zelenu šumu. Dva sata. Često silazimo kako bi prohodali kratke staze. Dolina i s njome cijeli svijet su iza nas, još svijetli za nama i posve je mirno oko nas.
Zatim se vozimo planinskim prijevojem i osjećam se blaženim. Uokolo u dalekom vidokrugu bljeskaju na posljednjem večernjem svjetlu visoke stjenovite planine, goleme samoće, nad tamnim šumama koje već snuju u sjeni, a pod našim stopama mami tajnovita dolina u čijoj dalekoj dubini možemo prepoznati malo mjesto; gledamo u tamni šumoviti ponor na čijem ulazu na usamljenom stošcu kontemplira ruševina tvrđave.
O takvoj ljepoti nisam nikada razmišljao i osjećam kako mi srce lupa od radosti. Sada sam, dakle, usred lijepog bosanskog planinskog krajolika. Val za valom, vrh do vrha; iz mekanog zelenila bljeskajuća kruništa.
Čudesno se osjećam, ne prepoznajem svoju dušu, postaje slobodna i dobra; postaje tiha i mirna poput šume, svijetli poput žarećih vrhova na poljupcu večernjega Sunca.
Preda mnom je Rama, staro kraljevstvo. Uvijek je bila ugledna, ova zemlja, kroz koju se duboko dolje, posve skučeno, uvija rječica; njeni guslari su slavni, njeni svirači gajdi voljeli su tihe večeri, samo je ovdje loza uzgajana i ugledne muhamedanke su hodale ovdje bez zara. Zemlja je bila mirna, pobuna i ustanak rijetkost, a samo rijetko je tuđinac uživao u njenoj netaknutosti.
Dugo tu stojimo i sretni smo. I tako, beskonačno se radujući lijepoj prirodi, spuštamo se dugačkim serpentinama u mali muhamedanski gradić; Bošnjakinje u šarenoj nošnji gone svoje stado kući ispred nas.
O ti lijepi, sjajni zamče preda mnom! Gdje bi se drugo mogao skriti Gral, Sveti gral? – Polako sa zalazećim Suncem je nestao.
Preveo: Ivica Petrović iz knjige B. Wieman, Bosnisches Tagebuch