Jajce se od većine bosanskih gradova razlikuje po tome što nema riječnu ravnicu.
Vrbas, na čijem srednjem toku leži, ima ih samo u gornjem i donjem dijelu. Gornji Vakuf je mjesto gdje ta rijeka izvire iz izvorišnih nizina i protječe kroz 27 km dugu plodnu kotlinu Skoplje. Donji Vakuf označava točku gdje ona napušta ravnicu i ponovno započinje uski put između strmih šumovitih padina odvajajući se tek kod Banjaluke te nastavljajući teći ravnijom, mjestimice močvarnom nizinom do Save. Od svih gradova na Vrbasu jedino Jajce nije na rubu plodne riječne ravnice, već usred planina, što znatno pridonosi određivanju njegova karaktera. Dražesna okolica ovog grada ipak je tako malo sterilna da gotovo nema djelića neobrađenog tla, a i najstrmiji obronci planina prekriveni su teško obrađenim usjevima sve do šumovitih grebena. Naselja i imanja zbijeni su ovdje kao rijetko gdje drugdje u Bosni, izgrađeni na osjećaju one relativne sigurnosti koju nejaki seljak pronalazi na teško pristupačnim zabačenim visinama.
Obilje vode s ove strane doline velikog gorskog lanca, koji je nasuprot hercegovačkom kršu, neprestano natapa nagnuta polja te mjestimice preplavi uska dolinska dna.
Položaj Jajca određen je isključivo pritokama koje Vrbas ovdje prima. Nalik zvijezdi ovdje se okupljaju Vrbas s juga, Krezluk s jugoistoka, Pliva sa zapada te u svojim uskim, no ne i neprohodnim dolinama vode putevi iz Skoplja, Travnika, Banjaluke, Ključa i Glamoča prema čvoru Jajce.
JAJCE (PLIVSKI VODOPAD)
Prije nego se posvetimo spomenicima koje je ljudska umjetnost ostavila u Jajcu, bacimo pogled na povijest grada. Njegovu položaju usred planina odgovara to da se kao kraljevska rezidencija pojavljuje tek u vrijeme kada pristupačnija vladarska sjedišta u ili na otvorenim dolinskim ravnicama više nisu pružala dovoljnu sigurnost. Jajce dijeli sudbinu s mnogim povijesnim ili legendarnim junacima, poput Kraljevića Marka, da njegova slava doživljava procvat tek s nesrećom nacije, ali biva zato dublje zakopana u njezinom srcu. Lokalna predaja pripisuje osnutak grada dijadosu Hrvoju, čiji se teritorij u vrijeme procvata nakon smrti kralja Tvrtka (1391.) protezao od mora i Neretve do Une i Vrbanje. Prema legendi, Hrvoje je angažirao talijanskog majstora graditelja iz Lucula da mu sagradi dvorac prema uzoru na Castello dell’ uovo koji osigurava Napulj na zapadu prema moru. Drugi pripisuju ime Jajce (njem. Eiburg) jajolikom obliku brda na kojem se dvorac i stari grad nalaze. Sačuvano je još nekoliko isprava koje datiraju Hrvoja iz Jajca. Nakon njegove smrti (1418.) grad je pripao bosanskim kraljevima i naziva se njihovom rezidencijom, budući da su česti turski upadi previše uznemiravali jug zemlje. Još 1449. javlja se pretposljednji kralj s namjerom da povlasticama privuče dalmatinske trgovce u Jajce, a posljednji bosanski kralj Tomašević ostao je s ljubavlju u ovom gradu, koji prema legendi čuva njegov grob na brdu Hum (Kraljev grob). Kao što je poznato, Tomaševića su smaknuli Turci u Bilajskom polju nakon pada Ključa, njegova posljednjeg utočišta. Jajce, koje je kralj u bijegu dotaknuo, ne zadržavajući se, predalo se pobjednicima, ali ga je iste godine (1463) Matija Korvin nakon tri i pol mjesečne opsada ponovno osvojio. Sljedeće godine (1464.) je sultan Mehmed doveo 30.000 ratnika pred Jajce, ali se nakon naleta uz velike gubitke morao povući neobavljena posla, jer je pristigla oslobodilačka vojska. Napadi turskih vojskovođa još su se često slamali na tvrđavi poput plimnih valova na visokoj stjenovitoj obali. Tako su godine 1493., 1500. i 1520. zabilježene u povijesti grada. Jajce je 1524. godine moralo izdržati najjače napade združenih snaga sandžaka Sarajevo, Monastir i Semendrija, sve dok nije pristigla mađarska oslobodilačka vojska. Konačno, godine 1528., nakon nesretne bitke kod Mohača, namjesnici Sarajeva i Semendrije ponovno su se ujedinili u opsadi Jajca te ga osvojili predajom obeshrabrenog zapovjednika.
Tih šest uzastopnih, uglavnom žilavih opsada koncem srednjega i početkom novog vijeka kao i epoha turske vladavine koja je uslijedila, ostavile su u Jajcu tek neznatne tragove starije raskoši koje možemo obići u kratkoj šetnji. S ulice na trgu, prateći strm sokak, u čije su kuće ugrađeni stariji fragmenti arhitekture, najprije dolazimo do ruševine crkve čiji četverokut zidova zuri u nebo otkriven, dok toranj, pravi talijanski kampanil, dobro očuvan, svjedoči o stilu gradnje ovog kršćanskog spomenika. Građevina je neko vrijeme korištena kao džamija, ali je odavno izložena propadanju. Nakon kratkog uspona stojimo pred kapijom dvorca čije se silne mase zidova dovoljno impozantno naslanjaju na strmu stjenovitu padinu. Lijevo od kapije nalazi se u stijeni uklesana špilja koja je zasvedena u obliku niše, a u pozadini je zatvara metar visoka stepenica od kamena stijene. Ovdje je nekoć stajao lijes kralja Tvrtka, čija se kaciga s grbom i krunom, perjanicom, štitnikom za prsa i plaštom može vidjeti na kamenoj ploči iznad špilje. Desno od kapije dvorca vide se visoko na zidu lijepi ostaci talijanske arhitekture, očito nakon uništenja objekta nalik palači u unutrašnjosti dvora korištenog za obnovu zida. Unutarnje dvorište također sadrži mnogo sličnih fragmenata, iz kojih se može prepoznati podrijetlo arhitekata koji su Jajce pretvorili u omiljeno vladarsko sjedište. Prije su te stupove, frizove, kapitele i vijence smatrali ostacima rimskog naselja, ali izgled to odmah opovrgava. Predivna je panorama s vrha kruništa, koja otkriva svu ljepotu položaja Jajca. Tlocrt dvorca je u obliku paralelograma čija je baza okrenuta na zapad prema Plivskim jezerima i dugačak je oko 200 m; istočna strana okrenuta k Vrbasu je nešto kraća, uske stranice na sjeveru i jugu iznose oko 100 m. Kutovi su ojačani porušenim kulama. Na tri strane stijena se strmo, čvrsto spušta pod zidine dvorca i tek se u njenom podnožju nalaze kuće, na četvrtoj, istočnoj strani, protežu se ulice turske četvrti do kapije dvorca. Napola srušene zidine s kruništem i kulama spuštaju se s ove strane i prema Vrbasu i Plivi, zatvarajući zajedno s obje rijeke stari grad (grad), jedva više od dvije stotine isključivo muhamedanskih kuća. Sa svojim predgrađima Kozluk i Pijavice grad prelazi na desnu obalu dvaju rijeka gdje brda Hum i Ćusine nadvisuju 400 m visoku stijenu dvorca. (1)
Inače, akropola Jajce nudi malo toga izvanrednoga. Hodnici otporni na bombe, stražnja vrata i slična djela starije fortifikacijske umjetnosti zanimljivi su svjedoci čuvene snage otpora ovog kršćanskog bedema. Malo ispod dvorca prema Plivskom vodopadu nalazi se mala zaravan na kojoj se nalazi tajanstvena kula i ulaz u zloglasne katakombe. Kula je okrugla, visoka građevina bez vidljivog ulaza, nad čijim su kruništem rastu vitka stabla. Uz pomoć dugačkih ljestava uspne se njezin vijenac i bude pomalo razočaran. Pogled u dubinu pokazuje unutrašnjost praznu i golu osim gomile šuta i korova koji raste na tlu. Galerija širine dvije stope na gornjem braništu vodi do četiri topovska mjesta koja pokazuju na četiri strane svijeta. Time je razbijena tajanstvena magija kojom je kula bila obavijena za domaće ljude i činila je središtem praznovjernih priča, a ubrzo je staro zdanje vrvjelo od znatiželjnika koji su se nakon nas veselo penjali ljestvama. Za posjet u katakombe zapaljene su baklje i jezivo putovanje je započelo. Šesnaest kamenih stepenica vodi ispod travnatog nasipa zemlje kroz malo predsoblje i niska vrata u gornji svod, usred kojega još jedne stepenice otvaraju donju malu prostoriju. Crna čađa prekriva zidove, dim od baklji i njihova prigušena, nesigurna svjetlost otežavaju sagledavanje dimenzija prostorije u kojoj se nalazimo. Međutim, nakon što smo malo uokolo osvijetlili utvrđeno je da gornje okno oblikuje zasvođenu dvoranu sa šiljastim lukovima, čije uske stranice kao kod crkve zauzimaju ulazna vrata i oltar, dok se na dvjema dugim stranama nalaze svodovi grobova. Oni su tankim kamenim zidovima odvojeni od središnje lađe. U svakom od tih kamenih zidova probijen je veliki križ s polumjesecom i zvijezdom u gornjim poljima. Otraga su svodovi spojeni malim vratima. Sve i svašta isklesano je u stijeni bez imalo zidanja. Jednako je uređena i donja mala prostorija u katakombama. Zagonetne su neke instalacije desno od ulaza u gornje okno. Tu se vidi niz polukružnih udubljenja dubine cipele raspoređenih oko niše tako da ljudi mogu u njima sjediti, a u narodu se tvrdi da su zatočenici doista bili držani u ovim sjedalima u okovima, dok su kanali u stijeni, koji se također mogu vidjeti, dovodili vodu koja je otjecala na sve strane u nišu. Sigurno je da su katakombe u Jajcu u tursko doba korištene kao zatvor za teške razbojnike te kao mučilište za zatočene kršćane.
Ovakve se podzemne tamnice često spominju u bosanskim junačkim pjesmama, a voda koja u njima muči zatočenika igra prilično stereotipnu ulogu u njihovim opisima. Međutim, nije bez pretjerivanja. Voda je nesretnicima do koljena i puna otrovnih crva; ljudske kosti gomilaju se do ramena umirućih, a kakvih još ugodne stvari ima.
Nedavno je pukovnik G. Bancalari u časopisu Deutsche Rundschau für Geographie und Statistik (XI., s. 11 i dalje) objavio studiju o kraljevskom gradu Jajcu i njegovim katakombama. Glavna vrijednost ovog rada, iz kojeg su preuzete dane fotografije i perspektivni prikaz podzemnog zdanja, leži u savršeno preciznom tlocrtu i profilu potonjeg, zbog čega je svaki detaljniji opis suvišan. Autor je skeptičan prema navodnoj starosti katakombi i tumačenju da je riječ o grobnici bosanskih kraljeva ili kršćanskoj crkvi iz predturskog doba. Njemu se čini „cijela stvar previše nova“. „Puno vode kaplje kroz strop, a opet se nigdje ne vidi trošnost. Površine su posvuda vrlo glatke; svi kutovi oštri, sva križanja očuvana kao u novogradnji.“ Nadalje, smatra da je sirovi eklekticizam oblika previše upadljiv za djelo renesansnog doba“, i konačno mu smeta nedostatak objekta iznad podzemne prostorije, odsutnost gornje crkve. (Moguće je i da je nad ulazom bila samo kapelica.) Da su Turci takvu kapelicu nakon osvajanja Jajca temeljito uništili, ne bi ni katakombe ostavili netaknute. Međutim, možda su ih koristili u očite svrhe (zatvori, barutane) odmah nakon preuzimanja vlasti, kao što se i trenutno predsoblje koristi kao pivski podrum. Pukovnik Bancalari stoga smatra vjerojatnijom pretpostavku o kršćanskoj crkvi iz turskog vremena; da, to objašnjenje on smatra jedinim koje odgovara dojmu same građevine. Da je točno, neka predaja o tome morala je lokalno preživjeti, jer kršćani pod turskom vlašću takva sjećanja čuvaju s velikom upornošću. Međutim, oni samo pričaju da su Turci ovdje držali zarobljenike. Međutim, zagonetna je građevina mogla služiti u vrlo različite svrhe u različitim vremenima, a u mnogim je prilikama mogla biti proširena nišama i slično. Na ovom se mjestu možemo prisjetiti podzemnih sustava hodnika koji postoje u prostranim regijama srednje Europe, a koji su u zapadnom dijelu svoje zone širenja (Bavarska) djelomično izrađeni od mekih stijena. Također ove zemaljske štale i kako se još već nazivaju, i danas su misterij na temelju vremena nastanka i izvorne namjene, ali su sigurno tijekom vremena korištene za sve moguće namjene.
(1) Službena statistika bilježi u Jajcu 3706 stanovnika (1609 m. 325 p, 1681 k., 16 J, 262 osobe koje od posjeda kuće i rente, 279 fabrikanata, trgovaca i obrtnika).
Iz: Moritz Hoernes, Dinarische Wanderungen
Preveo: Ivica Petrović