Dočeci – Nova bosanska željeznica – Doboj, Maglaj, Vranduk – Od Zenice do Sarajeva – Pustolovina – Narodne figure.
Lipanj 1882.
Što smo se više približavali Savi, to se više pokzivao interes za novoimenovanog zajedničkog ministra financija koji je bio pozvan da preuzme upravu nad okupiranim provincijama, te brzo nastavio rasti do istinskog uzbuđenja.
U Pečuhu smo slučajno naišli na nekoliko poznanika, ali je već u Osijeku vlak dočekala živahna skupina, a u Vinkovcima veća masa s gradskim uglednicima na vrhu, a svi su željeli vidjeti gospodina von Kallaya.
U Slavonskom Brodu više nije pomoglo protivljenje. Morali smo izaći primiti pozdrav.
S onu strane Save već smo bili na bosanskom tlu i tu se na čelu izaslanstva za doček pojavio feldmaršal-pukovnik Stranszky kao zamjenik zemaljskog poglavara. Međutim, i ovdje u Bosanskom Brodu, koji broji tek 2000 duša i ne nudi gotovo ništa znamenitoga, ostali smo samo nekoliko minuta i odmah presjeli na bosansku željeznicu. Umjesto kola koja su do sada bila u prometu, koristili smo nove vagone koji će tek koncem rujna biti stavljeni u promet, nakon što se završi željeznica do Sarajeva.
Na dionici Brod-Zenica potrebno je također još uraditi miniranja stijena prije nego što vagoni mognu redovito prometovati, jer bi inače kondukter bio ugrožen na podnožnici. Novi vagoni su vrlo udobni unatoč širini kolosijeka od nepunog metra.
Od Broda do Sarajeva ranije se vozilo tri i po dana istim putem, kojim sada gotovo neprekidno duž Bosne vozi željeznica, a i cesta je završena tek 1863.-64. Gradnja željeznice koja je započeta nakon okupacije, koja će se protezati u dužini od 269 kilometara do Sarajeva, završena je u razdoblju od devet mjeseci do postaje Zenica. Željeznica od Broda prolazi kroz savsku ravnicu Ivanjsko polje i dolinu Ukrine do Dervente, potpuno muhamedansko naselje koje veličinom ne premašuje Brod, gdje smo prvi put ugledali starobosanku ruševinu tvrđave.
Odatle željeznica vijuga među sredogorjem Vučjeg Brda i planine Krnjin prema jugoistoku do toka Bosne, koju dostiže kod nevažnog naselja Bukovac i potom je prati gotovo do izvora. Doboj, povijesnu tvrđavu nasuprot ušća Spreče, vidimo ovaj put samo u tami noći.
Sviće tek kod Maglaja i krvave uspomene, a kod Vranduka već vidimo divlju romantiku Bosne u njenoj punoj raskoši: dubokocrne drvene kuće s onu stranu hučeće Bosne uspete na liticama, s prizemljem koje služi kao štala i istaknutim katom nalik doksatu, bedemi i tornjevi stare kamene turske utvrde koji prkose i u svojim ruševinama, mišolovka na putu probijenom u strmoj stijeni koji vodi kroz moćnu stjenovitu kapiju, – istinska coupe-gorge.
Nakon mira iz 1503. ovdje je bila granica između Mađarske Bosne i Turske Bosne. – Uskoro se tjesnac širi i pod stijenama i šumom pružaju se polja kukuruza. Međutim, još drugih područja čeka na kulturu. Nisko raslinje zapuštenih, ogoljenih šuma prekriva tlo. Tako brzo prolijećemo, s vremena na vrijeme prekinuti kratkim stajanjem, pored većih i manjih naselja, divlje-romantičarskih slika krajolika, u kojima brujeće mlinice, jednostavne, kao što su ih već rimski kolonisti uveli, predstavljaju industriju, i gdje među drugim oskudno zastupljenim vrstama žitarica pretežito kukuruz i zapuštene šume potvrđuju stanje kultiviranosti tla. Na visinama, međutim, nalaze se moćne šume i na nekim postajama visoko naslagane dužice pokazuju buđenje nove industrije. Dolje, pak, vide se samo između kuća i koliba pojedinačna stabla, a na mjestu iskrčenih šuma gotovo se ne vidi trag druge kulture.
Stoga smo se ugodno iznenadili kada smo napustili usku dolinu željeznice i vlak. Došavši u Zenicu, odmah smo nakon pozdravnih govora i kratkog doručka ušli u kočiju, na nemalo čuđenje voditelja svečanosti, koji se pripremio na duži boravak ili barem na mali odmor. Odatle su nas tijekom brzog kasa neprekidno pratile šarene, cvjetne, žive i šumeće slike i scene do „zlatnog“ Sarajeva, koje nam u krilu svojih moćnih vrhova, okruženo citadelama i bedemima, sa svojih stotinu minareta iz raskošnog zelenila vrtova već izdaleka bajkovito maše.
Od Zenice Bosna postaje sve romantičnija šumeći među pustolovnim formacijama stijena. S lijeve i desne strane šiti se s terenom i obrađena zemlja i brojne skupine radnika bore se s bogatom žetvom, u kojoj više ne dominira samo kukuruz. Dobroga tla ovdje ima u izobilju i mnogi će se od njega obogatiti poput obitelji koje su svojevremeno nakon turskih progona kupili posjede u Tamiškom Banatu.
Malo ispred, malo pored, malo iza nas sijevaju konjički banderiji koji se pojavljuju od mjesta do mjesta. Često izmaknu pogledu kako bi se ponovno pojavili visoko gore na strmijim, no kraćim stijenama i brdskim stazama po kojima mogu hodati samo bosanski konji. Prijateljski se u skupinu konjanika umiješaju popovi s dugim crnim bradama i mantijom, sa svojim visokim, cilindričnim pokrivalima za glavu, odvažni jahači, poput naših starih ratničkih biskupa; osijedjeli begovi s moćnim, neobično omotanim, snježnobijelim ili krvavocrvenim turbanima; u lakom fesu kršćani; sve kosate, ratničke fizionomije oštrih crta, hrabra pogleda, pune muške ljepote i energije. Svi na malim konjima, koji pak ne poriču arapsku krv, visoko dižući frktajuće nozdrve životinje rukama koje lebde u širokoj odori i lako u sedlu, unatoč žestokoj kretnji ruku i nogu.
Pučanstvo je ovdje relativno gusto. Nakon Busovače, poznate po svojoj željeznoj rudi, dolazimo u Kiseljak čiji mineralni izvori daju dobar kiseljak uz vino, u Blažuj te između tih velikih poštanskih postaja, u kojima se uz primitivna stanja zapaža i određeni prosperitet, pružaju se gotovo neprekidno manja naselja, pojedinačne skupine kuća, hanovi i zaseoci, sve do šuma i vrhova. Stoga nije nedostajalo banderija.
Ne želim opterećivati čitatelja sa službenim aparatom dočeka i govora. Umjesto toga nekoliko posve neočekivanih i svakako neprogramiranih slučajeva.
Prva kočija u kojoj su bili gospodin v. Kallay i barun Nikolić, novi civilni doglavnik zemaljskog poglavara i pred kojom su jahali samo tri husara, – prvi naprijed, također i druga dva na značajnoj udaljenosti, – najedanput je bila okružena cijelom skupinom onih ratničkih bosanskih jahača. Pritom nije bilo ništa upadljivo, jer su jahači banderija uz slobodu, koja čini jednu od najvećih draži Orijenta i orijentalnog života, a koju zapadnjaci nazivaju neredom, cijelim putem malo nestajali, malo se opet pojavljivali, a druga kočija, u kojoj je bio feldmaršal Stranszky, zbog velike prašine je prilično zaostala. Jahači, koji možda i nisu pripadali banderiju, povikali su nakon što su okružili kočiju, umjesto uobičajenog „živio!“: „Hoćemo pravdu, inače ćemo propasti.“ – To je na njihov bosanski način i jedna vrsta izražavanja povjerenja, koja zasigurno nije službeno naložena. Ministar ih je upitao kako se zovu, što su neki bez oklijevanja naveli, a nakon što su zapisani i nakon što im je objašnjeno da će ministar istražiti njihove pritužbe, udaljili su se uz svu pristojnost. Okružni upravitelj je također upućen da odmah sasluša te ljude i dostavi njihove pritužbe, ali da im ne dadne osjećaj da su obogatili program scenom koju su umetnuli na svoju ruku.
Uz manje buke, ali ništa manje orijentalno javio se drugi molitelj. Prije Blažuja, kod jedne usamljene napuštene kuće, na kojoj se još vide tragovi metaka iz vremena okupacije, jer su se tu do smrti branili dvanaestorica Turaka, stoji jedan Bosanac. Gleda povorku koja se približava, galopirajuće jahače, kočiju ministra, ali stoji nepomično poput kipa i ne pozdravlja. Tko bi se i odvažio najprije pozdraviti veliku gospodu. No, Kallay primjećuje da muškarac prije pokazuje pozornu napetost nego uobičajenu orijentalnu ravnodušnost ili znatiželju, vidi da u ruci drži neki papir, iako ne maše njime, vidi da čovjek nešto hoće. Zaustavlja kočiju i poziva ga k sebi; tek sada muškarac pozdravlja i predaje mu svoju žalbu.
U ovom kraju su i vojne patrole koje se – kao u ratu – susretali cijelim putem daleko učestalije. Pokazujući oružje očekuju na uzvisinama duž puta našu povorku. Prije nekoliko dana se ovdje pokazala „banda“ i pokušano je razbojstvo.
Kod Blažuja pridružio nam se jedan od bosanskih regruta kao kočijaš. Izgledaju vrlo dobro, primjećuje se na njima ratnička rasa.
No, naš to još nije znao. Kad smo nakon prijama u Blažuju željeli nastavi vožnju, nije se dovoljno brzo priključio povorci i najedanput se pred nama natiskao, kao da je izronio iz zemlje, iz svih sporednih sokaka beskrajni špalir, ljudi koji su već dolazili u susret iz Sarajeva. Kad je potom naš časnik naredio kočijašu da krene naprijed, počeo je tako juriti da sam svome pratitelju rekao: „Uskoro ćemo prestići ekscelencije i biti prvi u povorci.“ Nisam ni izgovorio, a već smo prešli kočiju feldmaršala-pukovnika i samo uz veliki napor smo došli na mjesto koje nam pripada.
Sve otvorenije se sada širi krajolik, bogata, cvatuća ravnica puna kultura; Sarajevsko polje pruža se pred nama okruženo moćnim visovima, koje navodnjava Bosna, značajna već ovdje na svom izvoru. U pozadini, gdje se ti vrhovi sastaju poput golemog amfiteatra, pokazuje se „zlatno“ Sarajevo, jedan od najljepše smještenih gradova. Skupine sela i kuća postaju gušće te od termi na Ilidži sve više raste masa znatiželjnika koji se natiskuju pred povorku. Ispred dugačkih vojnih baraka stoji posada. Teško natovarene mazge, velike tovarne kočije kojima upravljaju poljski Židovi, lake kočije pojedinačnih časnika, tu i tamo židovski trgovac na konju, s velikim mamuzama, revolver na boku, oživljavaju ulicu, pokazuju da se približavamo velikom gradu. Uz rub ulice su ljudi u svim zamislim i nezamislivim nošnjama. Sada se pojavljuju i žene, dame u već zastarjeloj i modi koja tu još nije postojala. Pred poluraspalim, polupropalim gostionicama stoje žena i kćer poljskog Židova.
Nisu uvijek puno čišće, ali pune šarenije odjevene domaće španjolske Židovke; među njima i pojedinačne bogate, ugledne, koje su odjenule svoje raskošne odore, poneke istinska ljepota.
Koketni fes, šareni dolman, cvjetne dimije koje svojim bezbrojnim naborima zagonetno obavijaju noge, pridaju i manje lijepima među domaćih ljepoticama čar i zanimanje.
Muhamedanke to sve skrivaju s bezobličnim crnim ogrtačem i bijelom maramom te su nadasve tako duboko pokrivene kako nigdje drugo u Orijentu nisam vidio.
Ovdašnji muhamedanci imaju, možda zbog zanesenjačke religioznosti južnoslavenskih rasa i upravo jer nisu Turci, daleko veću strogoću nego svi drugi. Pa oni su jedanput ustali na obranu Kurana protiv Sultana. Žena strogo slijedi propis Kurana; tako je gusto pokrivena da još upravo može uzeti zraka i gledati preda se na pod; također i njene oči, pa čak i očni kapci nisu vidljivi te čak i šake skriva pod odjećom. Tako ide ulicom kao bezlična masa u drvenim nanulama s visokom potpeticom.
Dolazimo do „bosanske tvornice duhana“ i zatim do „prve bosanske tvornice kože“, koju je osnovao Židov iz Temišvara. Mnogostruko odzvanjaju mađarski glasovi. To su vojnici, od kojih potječu, najčešće pak mađarski Židovi, koji i ovdje međusobno samo govore mađarski i u trgovini i industriji u prvom redu predstavljaju europski element.
Konačno smo u gradu, posve usred Orijenta. Bezbroj novoizgrađenih i u fazi gradnje modernih kuća još nisu uskratili Sarajevu karakter turskog velegrada. Vozimo se dugačkom ulicom Franje Josipa po dobrom makadamu i potom prema stanu ministra, kroz vijugave, uske i strme ulice, preko malog, špicastog flastera, posvuda praćeni šarenom, zvonkom živosti orijentalnog uličnog života.
Preveo Ivica Petrović / Izvor: Johann von Asboth, Bosnien und Herzegowina, 1888