Glavna znamenitost, po kojoj je Mostar od davnina nazivan, kameni je most preko Neretve, koji se pripisivao Rimljanima, jer se ovdje tragalo i za rimskim gradom Matrixom.
Možda je ovdje doista postojalo veće naselje u ranijim i najstarijim vremenima, ali izvođenje imena grada od „Most stari“ (stari most) počiva na prilično slabim temeljima. U svakom slučaju, procvat grada seže u vrijeme kada je srednjovjekovni Blagaj u Bišće polju propao, a Mostar postao sjedište namjesnika. U ratovima Mlečana s Turcima, Mostar je potonjima bio uporište te je opsada u nekoliko navrata bila neuspješna. Stari most, koji prelazi rijeku s jednim jedinim odvažnim lukom raspona od 95 stopa i visine od 75 stopa, u svakom je slučaju iznimno smiona građevina, koja je najimpresivnija kada se promatra s riječnog korita. Most okružuju kule koje u narodu zajednički nazivaju „Grad“. Kule su polukružnog oblika neobično debelih zidova i ranije su služile djelomice kao barutane, a djelomice kao teški zatvor.
Danas su, naravno, izgubile svaki značaj. O nastanku mosta postoje različite verzije među kojima se one, koje gradnju pripisuju Rimljanima, mogu smatrati otklonjenim. Muhamedanci tvrde da je most sagrađen tek dulje vrijeme nakon osvajanja ponosne Hercegovine od sultana Bajazida II, pod velikim sultanom Sulejmanom II. hidžretske 975 (tj. godine 1566). Kao dokaz tomu navodi se arapski natpis u sredini luka koji glasi: „Kudret kemeri“ (luk božanske svemoći). Prema arapskom običaju, ovaj bi natpis trebao dati godinu izgradnje zbrajanjem brojčanih vrijednosti pojedinih slova. U ovom slučaju dobije se 974 (1566) kao tražena godina. Budući da je natpis uočljiv samo s prilično udaljenih obala, uz to su znakovi stari i istrošeni, danas ih je vrlo teško dešifrirati. Turski geograf hadži Kalfa donosi autentično izvješće (u Rumeliji i Bosni):
“U Mostaru postoji vrlo neobičan most, zasvođen jednim lukom, izgrađen 974. godine. Budući da je većina vrtova s onu stranu rijeke – u dolini Radobolje – tako se prolazilo preko velikog drvenog mosta obješenog u lance, koji se, međutim, pošto nije imao stupove, toliko ljuljao da se preko njega prelazilo samo sa u smrtnom strahu. Nakon osvajanja, stanovnici su tražili od sultana Sulejmana da im sagradi kameni most. Ovaj je poslao je majstora neimara Sinana – najvećeg turskog arhitektu svih vremena – koji je nakon pregleda proglasio da je ovdje nemoguće sagraditi most. Dakle, odustalo se od toga. Kasnije je vješti lokalni tesar jamčio za izvedivost prijedloga i most je izgrađen. Ima jedan jedini luk, 150 lakata u promjeru, umjetničko djelo koje je matiralo svakog graditelja na svijetu. Zid na koji se oslanja luk širok je oko 8 lakata.”
Kod pravoslavaca se izgradnja mosta veže uz legendu o graditeljskoj žrtvi. Graditelj Rade, kojeg su Turci zatočili, kupio je slobodu ovim djelom, što mu usprkos svim naporima nije polazilo za rukom sve dok, po savjetu vile s planine Velež, nije u temelje zazidao ljubavni par.
Turski pjesnik Derviš-paša (hidžretska 1004. vezir bosanski), mostarsko dijete, u pjesmi koja opisuje Mostar, pjeva o gradu i mostu oduševljenim riječima, koje u prijevodu otprilike glase:
„Neviđena ljepota Mostara ne može se opisati perom! O srce! Ne čudi se, ako je te Mostar očarao. Nigdje na svijetu – osim u rajskim sferama – ne nalazim tako ugodna zraka koji širi srce i takve vode koja produžuje život. Tko posjeti Mostar, sa svakim trenutkom iznova oživi! Svaki kutak Mostara ispunja srce novom radošću. Sa svojim vodama i svojim voćkama može se natjecati s Anadolijom. Svaki mostarski mali vrt je Rajski vrt. Mostarski most sa svojim dvjema kulama nalikuje svodu nebeskom po kojem putuju zvijezde svojom stazom. S njim se ne može mjeriti čak ni svod nebeski, jer i njegovu veličinu nadmašuje veličina svoda mosta. I ako pretražiš cijeli svijet, nikad nećeš naći takav život kao u Mostaru, radionici svih nauka i umjetnosti. Iz Mostara su ponikli silni junaci od mača i pera, kako nekad tako i sada. Preda mnom moraju utihnuti indijske papige, jer ja sam slavuj koji o Mostaru pjeva.“
Pri prelasku mosta uočava se strmi uspon koji se posreduje prečkama. Zato vas najviša točka, gdje je nekada navodno bio svojevrsni stup srama, nagradi očaravajućim pogledom uzvodni i nizvodno te u vrtoglavu dubinu. Promet kočijama preko mosta je zabranjen zbog zlokobnih pukotina koje se vide na desnom istočnom stupu mosta. Promet se odvija preko dva nova željezna mosta, od kojih jedan, „Most Franje Josipa“, također povezuje kolodvor s gradom.
Ulice u gradu su u dobrom stanju i čiste koliko je to moguće uz gust promet tovarnim životinjama. Sa sela dolaze cijele karavane sa svim mogućim artiklima za prodaju, velika stada ovaca i koza, koje uglavnom gone žene, koje također usput predu. Među ovim seoskim ženama –izuzev stasa – nema neke posebne ljepote; uglavnom su vrlo preplanule, često prljave odjeće, ali nijednoj ne nedostaje ogrlica od srebrnjaka ili nizovi staklenih i jantarnih perli. Na glavi nose i novčiće, često umjetnički zakačene u kosu ispletenu u mnogo malih pletenica. Nečistoća odjeće može se objasniti nedostatkom vode u mnogim gorskim predjelima, jer tamo gdje ima vode ona nestaje. Međutim, nedjeljna odjeća uvijek je čista, lanena odjeća lijepo izvezena poznatim južnoslavenskim uzorcima. Tada ni žene ne hodaju potištene, a njihove tamne oči svjetlucaju južnjačkom vatrom. Gradsko stanovništvo se nosi narodno, ukoliko se već ne odijeva a la franca. Istočnjačko-pravoslavni kršćani uglavnom imaju crno obrubljeni crnogorski fes, ali umjesto izvezenih inicijala kneza, koji su uobičajeni u Crnoj Gori, na crvenom poklopcu izvezena je zlatna zvijezda. To su snažni ljudi visoka rasta koji hodaju s velikim samopouzdanjem. Tu se ne može osjetiti pokornost; na muškarcima se vidi da su vijek spremni boriti se za svoju slobodu. Ovdje se jasno vidi da su se Bosanci i Hercegovci, unatoč istom jeziku i podrijetlu razvili u različite narode. Ovaj narod Turci nikada nisu mogli potpuno podčiniti i svaki je pokušaj krvavo odbijan. Hercegovci su pritom otvoreni i iskreni; prema strancima, kao i svi gorski narodi, nisu osobito susretljivi, ali su u svakom pogledu pouzdani. Navikli su se na sadašnji režim, iako je proces navikavanja bio sporiji nego u Bosni.
30 džamija u gradu – među njima i veličanstvena Karađoz-begova džamija – uglavnom su prilično naočite građevine, minareti su osobite ljepote s kojima se malo koji u Turskoj može usporediti. Već i izvedba u velikim kamenim blokovima, prekrasno obrađena kruništa na galerijama, koje mujezinima služe za poziv na molitvu, izazivaju divljenje. U dvorištima džamija obično se uz česme nalaze raskošni čempresi za svakodnevnih pet umivanja, a groblja, koja se po starom muslimanskom običaju obično smjeste uz džamije, ističu se bujnim zelenilom kojemu šipak daje živahan kolorit, tako da počivališta mrtvih potpuno izgube svoj mračni karakter. Općenito, vlasti puno čine na povećanju uzgoja drveća i vrtova, poboljšanju i uljepšavanju. Dali su i nekadašnju strvinarnicu u Zahumlju, gdje se bacao sav gradski otpad, pretvoriti u raskošan vrt kotarske vlasti. Dok su parcele koje su nekada graničile sa strvinarnicom također bile puste i takoreći nemoguće za prodati, danas su si njihovi vlasnici uredili vrtove. Međutim, posebno treba spomenuti Štefanijinu aleju, koja vodi pravocrtno od željezničkog kolodvora na otvoreno. Uz raskošna stabla pruža prekrasne šetnje; desno i lijevo su prave šume smokava, bujna polja duhana i kukuruza opasana zelenim grmljem, a između njih opet mala vrtna gostionica, turska kavana, gdje se možete prekrasno opustiti u prirodi.
Ovdje se posvuda radi ciljano, a novonastajuće europske četvrti na južnoj strani, mnoge nove građevine u starom gradu dokaz su poduzetničkog duha i napretka. Zgrada kotarskih vlasti je monumentalna građevina, također i novoizgrađena vakufska zgrada u maurskom stilu, zgrada općine s prostorima okružnih vlasti te viša djevojačka škola. Mostar već posjeduje ovu zgradu, to je neka vrsta djevojačke gimnazije, koja se dobro dokazala zbog djece mnogih činovnika, vojnog osoblja i stranaca, ali školu marljivo pohađaju i domaći. Vrlo se cijeni trgovačka škola i opća pučka škola. Osim njih postoje i različite konfesionalne pučke škole. Djeci koja pohađaju srpsku ili točnije pravoslavnu školu nije zavidjeti, moraju se popeti na strmo brdo, koje već u običnim vremenima podsjeća na težak put u nebo, a zimi ili po oluji postane opasan po život. Škola se nalazi blizu grčke crkve i da ne bi izgubili nadzor iz vida, svećenstvo ne dozvoljava premještaj. Crkva zauzima impozantan položaj na toj uzvisini, odakle pogled daleko seže nad cijelim Mostarom. Velikih dimenzija, sagrađena je u bizantskom stilu. Unutarnjost je osim ikonostasa prilično neukrašena, no ipak, prostorija sa svojim impozantnim svodom koji nose moćni kameni stupovi s kapitelima od cvijeća i lovora, koji očaravaju oko svakog ljubitelja umjetnosti, ostavlja uzvišen dojam. Mitropolit nas je primio u crkvi s arhimandritima i nekoliko svećenika te nam skrenuo pozornost na sve detalje građevine. Mitropolit je vjerojatno rođeni Grk; nije dobro govorio jezik zemlje i dogodilo se nešto neobično u srpskoj crkvi da je duhovni pastir komunicirao na turskom jeziku s gospodinom koji je bio u našoj pratnji. Svećenstvu čini se nije bilo loše pod osmanskom vlašću jer su nosili najčešće turska odlikovanja. Uostalom, među domaćima se primjećuju mnoga austrijska odličja koja ponosno nose.
Za grad, koji trenutačno broji 17.000 (1885. samo 12.700) stanovnika, čaršija – četvrt s bazarom – može se nazvati ogromnom. 500 štandova koji se protežu nizvodno do starog neretvanskog mosta pa čak i dalje u produžetku sadrže tursku robu, također i raznu robu originalne mostarske proizvodnje; tako su npr. lijepe, posve obične glinene vrijedne kupnje. Pod nekim svodovima još se može pronaći dragulj ili komad nakita iz staroga vremena, no većina je otkupom već prešla u europski posjed. Sokak krojača, gdje se izrađuju raskošna, zlatom vezena odijela bogatih Hercegovaca, vrijedi pogledati. Razgledanje ovdje nije nikakav problem, jer se radi gotovo otvoreno – kao u Italiji – na ulici. Inače, usred čaršije nalazi se na otvorenom originalna kavana koju stranci nazivaju “Cafe Luft“. U malom paviljonu otvorenom sa svih strana uokolo su klupe, sa strane je otvorena vatra na ćumur i na njoj kavedžija priprema upravo izvrsnu moku.
Na sjevernom i na južnom kraju grada nalaze se opsežni, masivno izgrađeni logori (vojarne i barake) za garnizon. Posvuda su isprobani lijepi vrtovi i drveće, ali ne uspijevaju baš najbolje na južnoj strani; tlo je previše kamenito i nema dovoljno kiše u vrućem Mostaru. Kad god sam posjetio hercegovačku prijestolnicu, a to je četiri puta – osim kratkotrajnog boravka pod turskim vremenom – činilo mi se kao da su stabla u južnom logoru još više zakržljala -izravna suprotnost divlje bujajućoj raskoši na Neretvi i Radobolji.
Nedaleko od južnog logora, ali unutar grada, nalazi se državna tvornica duhana koju vrijedi posjetiti. Tu je zaposleno 3-400 starijih i sitnijih djevojaka te dosta muških radnika koji prerađuju vrhunski hercegovački duhan u cigarete i duhan za cigarete. Među muškim osobljem zastupljene su sve vjeroispovijesti, a među ženskim samo pravoslavke i katolkinje, jer muhamedanke – u koliko se te žene jave za posao – dobivaju ga kući. Zarada je vrlo pristojna čak i za europske standarde; radne hale održavaju vrlo su svijetle i čiste, a zgodne figure djevojaka, koje rade u svojim pitoresknim nošnjama s fesom na glavi, pružaju neusporediv prizor. Poneke nose novčiće, čak i dukate te stare turske zlatnike oko fesa i vrata. One, koje si ne mogu priuštiti ovaj luksuz, nose cvijeće na fesu i u kosi. Isto tako, na svim radnim stolovima ima cvijeća, što daje bitno drugačiji prizor od radnih prostorija u našim domaćim tvornicama da čovjek pomisli kako se ovdje radi samo iz zadovoljstva. Te djevojke često uzdržavaju svoje siromašne obitelji vrlo visokom plaćom za istočnjački standard. Kako nas je direktor uvjeravao, nema vrjednijih i vještijih radnika i radnica od ovog mladog naraštaja, od kojeg brojni budu primljeni čim se prijave. Tvornicu je potrebno stalno proširivati, jer je uzgoj duhana i izvoz proizvoda u stalnom porastu.
Na putu prema Blagaju, u Bišće polju, nalazi se i državna vinogradarsko-voćarska stanica. Usred vinograda i nasada od 32 hektara nalazi se nalazi se lijep tijesak za grožđe i kuća za službenike. Vinova loza se nabavlja i sadi samo iz područja apsolutno slobodnih od filoksere, dijelom za proizvodnju, a dijelom za prosljeđivanje vinogradarima. Vinogradarstvo je prilično značajno oko Mostara i urod je gotovo izvrsne kvalitete, ali i sumnjive težine. Uzorci koji su nam predstavljeni u vinogradarskoj stanici samo su potaknuli želju da uskoro svi goli hercegovački obronci, barem cijela okolina Mostara, budu zasađeni vinovom lozom od koje se dobiva tako ukusan napitak. Nedaleko je već plod postaje: vinarija Risto Jelačić. Bogati vinogradar koji svoje plantaže stalno povećava, poslao je sina na studij u vinogradarsku školu u Klosterneuburgu (Donja Austrija) i onda prema njegovim planovima podigao velike podrume i racionalno postupao s vinom. Zadovoljstvo je zakoračiti u visoke prostorije gdje su uskladištena velika burad, a zatim otići u podzemne podrume, gdje se ne može prestati kušati i čuditi se. Vino – tamnije i svjetlije – već se uvelike šalje u inozemstvo, čak i u Brazil, kako nam je ponosno pričao vlasnik. Cijene nisu jeftine, ali se mostarski urod može mjeriti s najboljim markama svih europskih vinskih zemalja. Stari gospodin Jelačić dobro govori talijanski, njegov sin tečno njemački, tako da se strancima može samo preporučiti posjet.
Od hotela u Mostaru prvi, najbolji i najpreporučljiviji je državni „Hotel Neretva“. Sobe su izvrsne, cijene zadane i ne previsoke, restoran, čitaonica i kavana su poput onih u najboljim lokalima u europskim metropolama. Veranda, koja je izvedena u vrt, očaravajuća je u večernjim satima, kada različita neobična stabla tiho međusobno šapuću, kada se mjesec pojavi u punoj jasnoći na tamnoplavom nebeskom svodu, a vode obližnje Neretve čujno žubore. Tada pomislite da niste u Hercegovini, koja je s pravom stoljećima nazivana „divljom“ ili „krvavom“. Osim „Hotela Neretva“ trenutačno se može preporučiti i „Hotel Kronprinz“. Inače postoji nekoliko domaćih gostionica, niz turskih hanova te bezbroj manjih krčmi, koje uglavnom drže Austrijanci ili Mađari. Među manjim krčmarima su i mnogi Dalmatinci, kao što uopće dalmatinski element igra značajnu ulogu u životu Mostara. Uostalom, talijanski je već postao razgovornim jezikom. Njemački se govori posvuda, a čak se i mnogi lokalci prilično dobro sporazumijevaju na njemačkom. Voljni su i pokazuju ljubav prema učenju što je posebice zamjetno u vrijednim novim pučkim školama. Čak i mali dječaci imaju slobodan, otvoren pogled, prirodnu pristojnost i tako samouvjereno držanje da se naša djeca apsolutno ne mogu usporediti.
Iz: Heinrich Renner: Durch Bosnien und Herzegowina kreuz und quer, 1896.