Bosanskome konju vraćena je slava. Cijeli dan ovogodišnjeg velikog konjičkog natjecanja u Sarajevu gotovo je isključivo posvećen njemu te sada može iznova pokazati svoju toliko hvaljenu sposobnost. No, čini se da trkalište nije pravo mjerilo za to, a čovjek je olako sklon naše konjiće držati pomalo bijednima uspoređujući ih sa slavnim trkačima međunarodnog natjecanja. Nepromišljeno se kaže: „Bosanski konj uopće nije konj…“ Ovoj nerazumnoj ocjeni o našim konjima suprotstavlja se ponosan osjećaj samosvijesti našega naroda prema svom miljeniku, svome konjicu.
Međutim, bosanski uzgoj jako je nazadovao. Poodavno bijaše kada se smatralo samo po sebi razumljivim da svaki iole imućniji čovjek drži tuce jahaćih i luksuznih konja i kada se u ponekoj uglednijoj sarajevskoj mahali moglo izbrojiti pedesetak punokrvnih arapskih grla. Poslovni i društveni život u ovoj zemlji gravitirao je tada prema „bijelom Stambolu“ do kojeg se dolazilo kopnenim putem. Naši su trgovci na poslovna putovanja polazili na starom paripu, a vraćali se na arapskom pastuhu za kojeg je naša džentrija drage volje davala nekoliko kesa dukata.
Duge ratne godine i gospodarsko propadanje koje je uslijedilo snažno su prorijedili naš potencijal u konjima, a ostatak je istrošen u vojnoj službi. Naši časnici, koji su u nemirnim vremenima obavljali tešku službu u hercegovačkom kršu, teško bi smjeli reći da bosanski konj – nije konj. Treba samo znati koliko je pametan i izdržljiv, koliko vješt, voljan, marljiv i skroman, kako se penje, galopira i skače, da bi se znalo cijeniti punu vrijednost bosanskog konja poput domaćeg čovjeka, a tada će se također moći razumjeti zašto našoj Zemaljskoj vladi nijedna žrtva nije prevelika da se opala vrsta osvježi dodavanjem plemenite krvi te organizira racionalan uzgoj konja.
Naša vlastela i uzgajivači konja rado izlaze u susret tim vladinim nastojanjima. Pored oružja, najplemenitijeg nakita muškarca, naš narod ništa ne voli tako kao konja. Dabome, samo lijepa, dobra konja, dok manjevrijednog zadesi tužna sudbina tovarnog konja. Svoga jahaćeg konja Bosanac čuva i njeguje na svoj način, razgovara s njim kao s razumnim bićem, oplakuje njegov gubitak i slavi ga u svojim pjesmama. S istinskom ljubomorom gleda na uspjeh drugih pasmina i pokušava se natjecati s njima, kao što se ovdje moglo vidjeti u ranijim utrkama.
Sa strašću rado Bosanac vodi svoga konja na trkalište. Prema njegovu mišljenju, konja do pobjede ne vodi jahač, već njegova vlastita volja i brzina. Konj zna o čemu se radi „čim se s njega skine ćebe i zasvira tambura….“ Zato je bilo i utrka bez jahača, a konji, koji su ostali bez njih, u određenim slučajevima također su smatrani pobjednicima.
Bosančevo viđenje treninga razlikuje se od ostatka Europe koja voli sport kao i u pogledu jahanja općenito. Konja u prirodnom hodu smatra nedresiranim, ma koliko ga se fino moglo jahati. Ujahani konj mora ovdje ponajprije znati „rahvanluk“, amble, koji uostalom nije nimalo neugodan za jahača. U napredniju dresuru ubraja se „kara-eškin“. Da bi to naučio konju se ukriženo vežu sve četiri stopala i goni ga se naprijed po mekom tlu. Odvezan, podiže potom noge neobično brzo i visoko gotovo se ne krećući naprijed odajući krajnje upadljiv dojam. Skakanje i voltažiranje ranije se također uvježbavalo kao i gađanje s galopirajućeg konja. U Sarajevu se svakoga petka i ponedjeljka ujutro okupljala Jeunesse dorée na trgu Musala, na kojem se sada uzdiže vladina palača, kako bi njegovala vještinu jahanja.
Treniranje konja za utrku sastoji se u tome, da ga po mogućnosti kroz 3-4 tjedna umotanog u toplu čebad i s čvrsto stegnutim remenjem tijekom cijeloga dana, a ponajprije na večernjoj i jutarnjoj svježini vode laganim hodom. Sijeno se ne daje, ječam uobičajen za hranjenje i voda maksimalno se reduciraju, tako da konjic brzo izgubi svoju, tako mu dragu sitost te postane „lagan i odvažan“. Noge se marljivo masiraju i natrljaju smjesom alkohola, sapuna, soli i žumanjka. Tijekom nekoliko sati životinju se pusti leći. Trening završava neposredno prije starta.
Pomno se prati da konj ne nosi na sebi neki „nesretan znak“. Takvim se posebice smatra „čift-nišan“ (znak dvojke), to su dva uvojka grive na čelu. Bosanac ne jaše konja s tim znakom u boju ili na put, kao ni konja s „kuršum-nišanom“ (znak olova), kovrčom bočno od gurtne, što jahaču neminovno donosi smrt. Nesreću također predstavlja i „kabur-nišan“ (znak groba), kovrča širine prsta i duljine jedan do dva prsta duž vrata do prsa. Vlasnika takva konja ubrzo sustiže smrt. Tko jaše konja s četiri bijela stopala, nesreća ga prati u svim pothvatima. Tri bijela stopala su bolja. Kaže se: „Tri stopala – tri vreće (novca), četiri stopala – četiri pare.“ Budući da se znak četiri bijela stopala najčešće susreće kod riđana, opća odbojnost vlada prema ovoj boji. Ako je još i riđanova njuška obilježena tako da se bijela boja proteže do donje usne, „agsi-kilitli“ (zatvorena usta), životinju se smatra vrijednom sažaljenja i nesretnom ma kako lijepa i dobra bila, osuđena za nošenje tovara. Jednako tako konj „čapras“, tj. s dva bijela stopala „ukriž“, rijetko nalazi jahača i kupca među muhamedancima. Rado nije viđen ni uzdignut pramen dlake duljine prsta na krupu.
Naspram tomu postoje i znakovi koji donose sreću. Ponajprije „šurejha-nišan“ (šurejhin znak), koji potpuno poništava sve zle nišane koje konj može nositi. Taj znak sastoji se od uskog kovrčavog pramena duž prsa, dakle ujedno nastavak lošega „kabur-nišana“. Bezuvjetno pouzdan, srčan konj koji pobjedonosno svladava sve opasnosti, često pokazuje „sablja-nišan (znak sablje)“, povijen pramen na jednoj strani vrata i često vidljiv izdaleka. Iznimnu sreću donosi i „devlet-nišan“ (znak uzvišenoga), malo okruglo udubljenje od veličine glave pribadače do veličine oraha na vratu pored grive. Ovaj znak nosi samo plemenita životinja čije posjedovanje donosi čast i dobit te koja posljednju kap krvi poslušno daje dobrom „sahibiji“.
Naravno, boja konja nije nevažna. Kad je riječ o „vrancu“, mišljenja su podijeljena. Mnogi ga smatraju najbržim konjem. Najbolji je pak prema općem mišljenju svakako konj bijelac „đogat“, koji se, ukoliko je sivac, naziva i „zekan“ ili „zelen konj“ – „zelenko“. Nakon njega je najomiljeniji dorat. Jedno orijentalno pravilo o konjima kaže: „Alma ali – Sat sijahi, – Besle dori, – Bin Gjogi“. To otprilike glasi:
„Riđana ne kupuj,
Vranaca ne drži.
Dorata hrani,
Bijelca pak jaši.“
Naš je narod nepovjerljiv prema „šarcu“, a ni „kulašu“ se ne raduje. Siroti, lijepi riđan („alat“), da bi dobio na vrijednosti, mora imati crnu kožu pa važi kao „jagris“ za vatrenog i dobrog. Ako je griva kovrčava, znači da su se vile s njom igrale, što životinji donosi sreću. „Šarene oči“ (čakaraste), posebice žute, znače nesreću. Taman pramen duž grebena, koji je čest kod glasinačkih konja koji su snažnih leđa i čvrsti, označava izdržljivosti i pamet.
Brz konj posjeduje uz to još dva posebna obilježja. Zadignu li se nozdrve konju, u nosnom septumu trebaju biti ne samo jedno, već dva do tri mala udubljenja. To je znak brzine vjetra, „zumbe“, čije poznavanje Cigani „džambasi“, koji se ovdje rado bave trgovinom konjima, čuvaju kao tajnu. Kada konj prednja stopala razmakne tako da se koljena i kopita dodiruju, a otvor između kopita i koljena bude toliko širok da muška ruka cijelom širinom može proći, to se smatra još jednim znakom osobite brzine.
Takvi se znakovi često nalaze kod konja u Posavini, ponajprije kod riđana i bijelca u selu Rahići čuvenome po svojim konjima. I rod Gradašćevića je uzgojio ponekog ovdje slavnog konja sa sretnim znakovima. Glamočki konji hvaljeni su također kao najbrži, poput onih iz Krajine. Tom dijelu zemlje pripada i na ovim utrkama često prozivani „đogat“ Bege Pjanića, koji je unatoč svojih petnaest godina gotovo iz svake utrke izlazio kao pobjednik. Kako se u „čaršiji“ priča, „đogat“ je do prije par godina nosio tovar i Pjanić ga je kupio za 23 fl.
No, i svi sretni znakovi mogu biti poništeni zlom čarolijom pa stoga vlasnik svoga trkaćeg konja ne pušta iz vida sve do starta kako neprijatelj ne bi imao priliku „začarati“ ga ili mu dati jabuku da pojede. Tanka svilena nit oko svakog zgloba oduzima konju snagu. Praznovjerje se očituje u brojnim, sličnim „vradžbinama“ te također brojnim zaštitnim sredstvima protiv čarolije. Kao takvo muhamedanac koristi rado „kanu“ koju nazivaju i „henna“, biljku koja raste na svetom tlu između Meke i Medine i koju muhamedanke upotrebljavaju za bojanje vrhova prstiju u crveno. Konj s tako crveno obojanom grivom zaštićen je od „zlih pogleda“. Općenito je uobičajeno da se konju određenom za utrku dadne amajlija. „Mašalah“ ili inače „zapis“ zašije se u kožni džepić te se ili vidljivo zakači konju oko vrata ili se skrije pod grivom.
Sreća igra kod konja veliku ulogu, kao i u životu uopće. Naš narod u svakoj prilici rado smatra hirovitu Fortunu odgovornom za sve pa također pokušava rado s njom šurovati. Jer samo su za sretnu glavu dukati uvijek iskovani, a zli znakovi pogađaju lakše od dobrih. Čemu i najsjajnije osobine, ako sreća „neće“? „Bolji je dram bahta, neg’ džemija pameti)….“
Naslov izvornika: Des Bosniers Liebling
Preveo: Ivica Petrović
Tekst je objavljen u Bosnische Post, br. 52 od 29. 6. 1895.