Ako je ikad postojao čovjek koji bijaše uvijek savršeno zadovoljan, bijaše to stari Mahmud Baba. Nije znao što je nezadovoljstvo, a za nesreću nije čuo ni iz priča. Uostalom, gdje bi je mogao i upoznati.
Kad su mu nekoć pričali o bijedi tolikih ljudi, sjedio bi na svom omiljenom mjestu, u krošnji moćne lipe, razmišljajući dugo o onome što je čuo, a što mu duša nije mogla pojmiti. Ljudska bijeda? Što je to uopće bilo? Mirnim pogledom zamišljeno je lutao po okolnim, prostranim zelenim obroncima, dok je rukom polako gladio dugu, srebrnobijelu bradu.
Koliko se sjećao, stari, šutljivi Mahmud Baba, svake večeri za toplih dana sjedio je ovdje u krošnji veličanstvene lipe. Prostrano mjesto, dovoljno veliko da primi više ljudi, do kojega su vodile klimave ljestve, uz koje se pak Mahmud Baba još uvijek bez napora uspinjao. Lipa je stajala u kutu, koji je činio seoski put s bistrim, žuborećim planinskim potokom koji ga je presijecao; s druge strane potoka, također tik uz put, samo nekoliko koraka udaljeno od lipe, čije grane su ga zasjenjivale, nalazilo se gostoljubivo sklonište za putnike, Mahmud Babin han, čežnja svih putnika. Od jutra do sutra stari je kavedžija miješao smeđi prah kave u kipućoj vodi za umorne goste. Okupljeni u polukrug, šutke su slušali pjesme starog guslara, koje je iz godine u godinu, sjedeći uz trepereće ognjište, pjevao na zadovoljstvo svojih slušatelja.
“Mahmud Baba je stigao – večer se spušta”, reče pjevač gledajući kroz otvoren prozor prema lipi. “Otpjevat ću mu za dobrodošlicu njegovu pjesmu:
„Neima take lule,
Neima take bule
U cara!“
započe otegnutim tonovima.
Mahmud Baba nijemo kimnu glavom kad začu pjesmu, koju mu je bosanski bard spjevao u čast, a koju putnici poniješe sa sobom u najudaljenije krajeve Bosne, pjesmu o lijepoj luli Mahmud Babe i njegovim lijepim ženama.
Umiljatim pogledom starac je promatrao svoju lulu iz koje se širio mirisan dim finoga duhana. S glavom od tamnocrvene gline u obliku napola procvale ruže iz Damaska, s dugim čibukom od jasmina, koji je završavao moćnim usnikom od crnog jantara, nije joj bilo ravne i bijaše, visoko cijenjena kao padišahov dar, prenošena s oca na sina.
Ne, takva lula više se nije mogla naći, a ni takva žena poput Mahmud Babine.
Nekoliko koraka iza hana, usred sočne livade, stajala je kuća Mahmud Babe, a za prozorskom zavjesom provirivala je najljepša žena u zemlji, mlada poput jutra, blistava poput sunca, ali s opakom borom među crnim obrvama.
Mahmud ponovno tiho kimnu glavom. Bila je sedma. Lijepe bijahu sve, a kad uvenuše, umriješe, a on ponovno uze najljepšu. Hoće li i ovu vidjeti kako vene?
Vidio je opaku boru među njenim obrvama, vidio je crte njene ruke kojom je grčevito držala zavjesu, gledajući ukočeno prema njemu i odmahivala glavom. Zašto to stvorenje nije bilo radosno? Imala je dovoljno kruha, lijepe haljine i dva niza dukata oko vrata. Trebala bi se smijati, uvijek smijati.
Pored lipe, na drugoj obali potoka stajao je Aziz koji je strancima posluživao kavu. Gotovo cijeli dan prao je fildžane u bistroj vodi i neprestano gledao prema prozoru, čija je zavjesa otkrivala obrise lijepe ruke. Kako samouvjereno bi zabacio lijepu glavu tako da se kićanka fesa snažno zanjihala; kako su mu se oči smijale, kako su bijeli zubi blistali – bio je to upravo Aziz, najzgodniji momak u okolici.
Opet je Mahmud Baba s neodobravanjem odmahnuo sijedom glavom dok je pogledom prelazio s jednoga na drugo od to dvoje mladih. Neka se bar jedno drugom svide, – jednoga dana, kada on ode kući – -. Glava mu je sve dublje padala na prsa, a dim iz lule postupno se gasio.
“Azize!”
Mladić se na starčev poziv strese, najedanput mu nestade smijeha s usana te se gotovo činilo da problijedi. Jednim skokom preskoči potok, uspe se ljestvama do Mahmud Babe te je s gotovo grozničavom žurbom pratio svaki njegov pokret. Ponovno je napunio dragocjenu lulu plemenitim trebinjskim duhanom, zapalio je, a kad ju starac prinese usnama, mladić kao progonjen siđe i otpoče kao odsutan duhom ispirati čiste fildžane.
A kad se dim jedine lule ponovno uzdignu među lipovo lišće, Mahmud Babina želja bijaše ispunjena. Lijepo, tmurno lice za zavjesom se ozari, a lakomisleni mladić ozbiljno je gledao.
Je li uopće ijedna Mahmud Babina želja ostala neispunjena? Bard je unutra uz ognjište pjevao o davno minulim vremenima, o ljepoti i vrlini mladoga Mahmuda, a potom o starčevoj mudrosti, snazi i zdravlju. Najljepše žene bijahu njegove, najveće bogatstvo i najdragocjenija lula.
Mahmud Babin tihi pogled polako je kružio uokolo. Posvuda se uzdizahu valovita žitna polja i sočno zelene livade kako bi završile gore na visovima u smrekovini i šipražju. Sve njegovo, dokle pogled seže, i njegovo ostade, dok ležaše gore na brdu kod starih Bogumila, čiji moćni kameni sarkofazi napola skriveni u žbunju gledaju dolje prema njemu.
Zar nije poznavao svaki kamen nadaleko i naširoko, svaki grm još kao nježnu mladicu uz potok, koji je poput srebrne vrpce vijugao? Buba, koja je gmizala preko puta, ptica visoko u zraku, svi mu se činjaše dobrim znancima iz daleke mladosti. Razgovarao je s cvijetom, s vjetrom, a oni mu pripovijedahu priče iz davnih, sivih vremena, mnogo prije nego je i sam ugledao divotu prirode.
Upućivao joj je molitve, prirodi, kada je mislio da se moli Bogu, i koliko god bi pobožno glavu prignuo k tlu, poljubio bi zemlju žarko, stravstveno.
Dobri, stari Mahmud Baba, bijaše najveći slobodni duh, najveći revolucionar, bez da je imao i najmanje pojma o svim tim stvarima.
Osjećao se kraljem na svojoj zemlji. Ne postojaše zakon koji je priznavao, jer mu nijedan nije bio potreban.
A kad bi jednom došlo njegovo vrijeme, htio je mirno leći među stare Bogumile, koji su prije njega posjedovali njegovu zemlju i osluškivati šapat vlati. Jedina briga bijaše mu još njegova lula. Želio je umrijeti s njom u ruci, ali nitko nakon njega ne bi smio više povući dim iz nje.
Je li doista došao do kraja? Zamišljeno je gladio sijedu bradu, pjevač je tragao za završetkom Mahmud Babine pjesme, a budući da još nije postojao, uvijek bi smišljao novi. Što je danas pjevao? – O nevjernoj ženi i – otrovanoj luli…
Mahmud Baba se nasmiješi pjevačevoj mašti, koja smrt prikazuje uvijek kao najstrašnije. I gotovo je poželio da ga sustigne kada se osjećao tako blaženo umorno kao danas.
Kako je lula danas bila slatka, kako su lijepe bile sve sjajnije oči njegove žene, kako veličanstven svijet! Žitna polja kao utopljena u tekuće zlato prostirala su se pred njim, inače skromno livadsko cvijeće širilo je težak, opojan miris, a zrake sunca, koje se bližilo svom zalasku, žareći su prodirale bistrim, vrućim zrakom.
Mahmud Baba okrenu lice prema blistavoj dnevnoj zvijezdi. Oči mu blaženo zasjaše. Oblačići koji su treperili na modrom plavetnilu postupno postadoše tamnocrveni. Još nekoliko minuta i užarena vatrena kugla nestade za planinskim hrptom.
Starac čeznutljivo ispruži ruke prema suncu. Činilo mu se kao da ga gleda posljednji put.
“Ne, ne, ne posljednji put! Opet ću te vidjeti, izvoru života, kad uskrsnem iz grobne tmine! Opet ću te vidjeti s prvim proljetnim cvjetovima koji izrastu iz moga tijela!!…”
I sunce zađe, a Mahmud Babine tihe oči se sklopiše.
Voljena lula pade uz zveket iz nemoćne ruke u potok, pred noge smrtno blijedog, drhtećeg mladića i razbi se.
Nitko više ne bi smio pušiti iz nje ————————————————————-
Tamo na prozoru zavjesa se širom otvori i lijepa, mlada žena se smijala – smijala se onako kako bi Mahmud Baba poželio.
Prijevod: Ivica Petrović
Izvor: Milena Mrazović, Selam, Skizzen und Novellen aus dem bosnischen Volksleben, Berlin, 1893.