Konačno, ½ sata prije grada, oskudna kavana, Salih-kahva, uobičajeni cilj mostarskih šetača – putniku nudi dobrodošlo mjesto za odmor i predah te u neposrednoj blizini mogućnost za ugodno rashlađivanje u Neretvi, prije nego uđe u glavni grad Hercegovine.
Je li Mostar grad osnovan još u davnim vremenima i koje je ime u antici nosio, još je otvoreno pitanje. Andertium i Bistuae, kojima se predstavljao, dokazano su bili mnogo zapadnije; drugi su ime grada tumačili prema gramatički nedopustivoj slavenskoj etimologiji „Pons vetus“ te su posebice slavni most preko Neretve usred grada smatrali rimskog podrijetla.[1] Istina je da je na tako prikladnoj lokaciji još u staro doba postojao prijelaz preko rijeke, ali se sa sigurnošću može negirati pitanje, potječe li današnji most također samo djelimice iz rimskog vremena.
U sušnim ljetima vodostaj Neretve padne toliko ispod srednje razine da se na više mjesta iznad i ispod grada može pregaziti pješice ili jašući na konju. U tom pogledu je posebice neobično jedno mjesto tik iznad grada, koje se naziva Skakala, a na kojemu se iz riječnog korita izdiže niz nazubljenih i ispranih grebena tako da pri niskom vodostaju njihovi visoki rubovi tvore prirodne mosne stupove preko kojih se skakajući može lako prijeći korito, tok se ispod rijeka provlači u duboko ispranim kanalima. Uobičajeno obilje vode u Neretvi, osobito od kasne jeseni do lipnja, toliko je veliko da se kao pomoć mora koristiti umjetno premošćivanje za promet među dvjema obalama.
Četvrt sata niže od opisane točke približavaju se bjelopoljski gorski nizovi, dok obale postaju više i strmije. Tu je čuveni most, središte i vrhunac Mostara, napet u jednom visokom šiljatom luku cijelom širinom rijeke. Unutarnja visina luka je 17,85 metara, uključujući balustradu, ukupna visina od razine vode je 19 metara; najveći raspon luka 27,34 metra; širina korita 38,50, širina mosta 4,55 metara. Cjelina je, arhitektonski promatrano, jedinstvena i stilska, čak i kamen najnižih dostupnih slojeva ne pokazuje tragove starijih temelja. Ni na mostu ni u njegovoj okolici nema natpisa, skulptura ili drugih ostataka rimske umjetnosti. Štoviše, jedini pisani znakovi na njemu uklesani su na dva bočna kamena nosača mosta, koji se nalaze blizu razine vode i nedvojbeno su turski, iako nisu posve čitljivi. Čini se da datum arapskim brojevima pripada posljednjoj četvrtini 15. stoljeća (9. po Hidžri).
Budući da su osim ovoga još dva mosta u bliskom susjedstvu, onaj na Drini kod Prizrena i takozvana Kozja ćuprija kod Sarajeva preko Miljacke, sagrađeni u vrlo sličnom stilu šiljatog luka, a datum spomenutog natpisa se otprilike poklapa s pripojenjem Hercegovine u osvajačkim pohodima sultana Bajazida II. putem bosanskog beglerbega Mustafe Đurđevića 1483., može se s gotovo potpunom sigurnošću pretpostaviti da je sadašnji most djelo turske vladavine, što ne bi trebalo isključiti da je graditelj, kako Sax smatra, mogao biti Mlečanin ili Dalmatinac.
Grad leži s obje strane mosta, čiji je najveći dio u dolinskom dnu, dok se na lijevoj obali uzdiže uz brdo. Glavne ulice prolaze paralelno s rijekom, u koju se s desne strane, iznad mosta, ulijeva potok Radobolja. Na lijevoj obali glavnu skupinu čini stara citadela s palačom namjesnika. Prema prilično pouzdanim podacima, u gradu živi 2200 muhamedanskih, 500 grkopravoslavnih, 400 rimokatoličkih, 100 ciganskih i 20 židovskih obitelji, dakle ukupno 14-15000 stanovnika. On je sjedište namjesnika (mutesarif), divizijskog generala, pravoslavnog i rimokatoličkog biskupa, ima 30 džamija, 2 pravoslavne i jednu katoličku školu te održava živu trgovinu kako u unutrašnjosti tako i s Dalmacijom.[2]
Kuće su posvuda masivno i neukusno građene, pokrivene kamenim pločama. Samo nekolicina ima više od jednog kata, tako da cjelina ostavlja potišten arhitektonski dojam lišen umjetnosti. Jednoličnosti tu i tamo razbiju upleteni voćnjaci i vinogradi, dok se profil podiže istaknutim minaretima džamija. Predgrađa se protežu djelomice prema jugu u ravnicu, gdje se posebice ističu vojna bolnica garnizona te vojarna u izgradnju, djelomice prema zapadu uzvodno uz Radobolju do rezidencije katoličkog biskupa udaljena pola sata.
Otto Blau: Reisen in Bosnien und der Hertzegowina. 1877.
[1] Za razliku od jugoistočne Hercegovine čiji se regionalni naziv Zachlumia, Zakulmia naslanja na stari grad koji se i danas naziv Zachlum (turski Zalum-Palanka), i sadrži slavensko za – tj. „iza, s onu stranu“, iza’* sadrži, zapadni dio činio je grofoviju Chelm ili Chlum u latinskim ispravama također Ochlumia (Isprave kod Raynald a ann. 1220, 27: Stephanus D. G. dux Ochlumiae coronatur) ili terra Cholim (Theiner Monn. Hung. I, 163.). Identitet za Chlum, Hlum, Hum je utvrđen. (Rački, Bogomili i Patareni str. 75., bilješka 3.) Kada, dakle, crkveni pisci nazivaju dijecezu koja je obuhvaćala zapadnu Hercegovinu kao Hlom, Hum, [Humska], to je isti naziv koji se koristi u drugim oblicima Kelma, Kelmona. (Šematizam herc. franj. prov., 1867. str. 13.). Za nastanak imena mora se pretpostaviti da je postojao poznati lokalitet koji je bio ili u blizini kojeg je bilo sjedište župe ili grofovije. Brdo Hum kod Mostara nudi se za to na najzgodniji način, kako to razlozi navedeni u Šematizmu obilato dokazuju. (Usp. Kovačević, Opis. Bosn. str. 88.) Ovaj naziv brda sada, s izvedenim sufiksom koji je također prisutan u oblicima Kelmona, Glemona, te s istim kraćenjem pretvara Humac u Umac, Hum u Um – nalazim opet u nazivu mjesta kod Geogr. Ravennu. 209, 6 u Unione id est Musaro. Unione je naime ispravka: većina rukopisa imaju umone, jednu Uinonie te – što je promaklo urednicima – Guidos § 114, 9, 10: Nerente iunope, Rav. 380, 7. 8, Nerente ionopen je isti grad; tu će se također morati izvesti umone. U slučaju Nerente je referenca na ime rijeke Neretve neizbježna; a Musarum bi bilo dvostruko ime grada, koje je kasnije ostalo i prešlo u Mostar. Identičan Musaru je Massarum, kod Farlati Illyr. Sacr. III, 123, jedna od dijeceza Spalatra.
[2] Više podataka o tome u mom tekstu: Kulturverhältnisse und commerzielle Lage der Herzegowina im Preuss. Handelsarch. 1869, I. 16.