Dana 18. prošlog mjeseca posjetio me u Travniku otac gvardijan Franjo Šimić iz Fojnice i zatražio pomoć zbog ugnjetavanja od Turaka; u međuvremenu mu je valija poslao svoga haznadara s 22 Turaka u fojnički samostan zahtijevajući 10 kesa novca, a dok se taj iznos ne plati, svi ti Turci živjet će na trošak samostana.
Razlog tomu je sljedeći:
Dva sata od samostana nalazi se han u kojem već 30 godina žive dva zlobna Turčina, istinski neprijatelji kršćana, po imenu Suljo Zrnić i njegov brat Mujo Zrnić, izrazito neskloni svećenicima, koji su od svoga postojanja nanijeli samostanu štetu veću od 50 tisuća pijastera. Glavni uzrok bio bi, da je spomenuti Turčin Suljo nasilno oženio kršćanku, vrlo loše živio s njim, ona je najedanput nestala te je općepoznato da ju je muž ubio. Kako bi izbjegao kaznu, naveo je da su je franjevci iz fojničkog samostana nagovorili na bijeg i sklonili.
Na temelju ovog lažnog navoda svaki je paša nalazio razlog da spomenuti samostan kazni po nekoliko tisuća pijastera. Prethodni valija Mehmed Husrev-paša zahtijevao je za to 13.000 pijastera, dao uhititi gvardijana, a samo uz pomoć francuskog konzula, samostan je prošao s 3.000 pijastera.
Sadašnji paša također je imao barbarsku beskrupuloznost poslavši svog haznadara, koji je trebao udati svoju kćer, kako bi imao priliku prikupiti nekoliko tisuća pijastera iz ovog samostana.
Sve svoje sile upregnuo sam kod vezira i ćehaja-bega, izložio mu da je samo svećenstvo očuvalo kršćansku rimokatoličku raju u miru od mnogih poziva Srba, dakle, da bi bio grijeh nepotrebno mučiti ove ljude, koji su tako dobronamjerni prema Turcima, da su siromašni te da gospodina valiju mole za milost i zaštitu od ove dvojice zlih Turčina u hanu. Valija se na sve to nasmijao, moju intervenciju nazvao nepromišljenim činom i uvjeravao me naposljetku da i sam zna da su franjevci nedužni. Međutim, kako je svaki paša uzimao svoje iz ovog samostana, ismijali bi ga kad ne bi učinio svoje, naročito – jer tu globu nije namijenio sebi, nego kao poklon svom haznadaru.
U međuvremenu, nakon dugih pregovora, molbi i obećanja, poslan je tatar s dopisom u Fojnicu da se haznadar sa svojim ljudima povuče te da mu samostan mora platiti dvije kese, naime tisuću pijastera, umjesto traženih deset kesa, što se i dogodilo. Time je doduše ovaj put riješeno, ali kada dođe drugi valija, ovaj će samostan ponovno biti strože pogođen.
Htio sam u svom kršćanskom entuzijazmu o ovoj okolnosti upoznati carskog poslanika u Carigradu i zamoliti, je li moguće dobiti ferman da ovaj samostan ubuduće ostane pošteđen, jer Divan sigurno ne bi ovo ugnjetavanje smatrao ispravnim, ali sam zaključio da bi se mržnja Turaka prema sirotim franjevcima mogla samo još pojačati, jer se drugi fermani malo ili nikako ne poštuju.
U međuvremenu su Turci osmislili novi projekt kako bi prisilili kršćanske samostane obiju religija na kontribuciju, budući da je sarajevskom grčkom mitropoliti Kaliniku, koji se nalazi u Travniku, već najavljeno da će po starom običaju, kad god novi sultan dođe na prijestolje, svi samostani morati platiti određene iznose. Taj mitropolit je također u ovom slučaju potražio utočište u austrijskom konzulatu, ali sam smatrao dobrim ne miješati se više u takve stvari, nakon što sam se iz jednog labirinta zapleo u drugi, prouzročivši si ne samo troškove, nego bi mogao uzrokovati i neugodnosti vezane za stvarnu službu.
(Izvadak iz dopisa austrijskog carskog konzula Mittessera od 3. 10. 1808.)